Rev-1292/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1292/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića, Vesne Milošević i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj.Š. iz S.B., koju zastupa punomoćnik Ž.R., odvjetnik iz S.B., protiv tuženika P. banke Z.D.D. - Poslovna jedinica S.B., radi poništenja odluka, rješavajući reviziju umješača na strani tuženika V.B. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Požegi od 21. siječnja 1992. br. Gž 35/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 22. listopada 1991., br. P 1026/91, u sjednici održanoj dana 26. kolovoza 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja poništene su odluke Osnovne stambene komisije Privredne banke Zagreb d.d. od 27. ožujka 1991. godine kojom je tužiteljica skinuta sa liste stambenog prvenstva za dodjelu stana na korištenje u društvenom vlasništvu i odluka od 27. ožujka 1991. godine kojom su dodijeljene stambene jedinice Z.M. - dvosobni stan površine 57,39 m5 i V.B. - jednoiposobni stan površine 52,87 m5 te je tužena obvezana platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.715 HRD u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i umješača na strani tuženika V.B. i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju umješač na strani tuženice V.B. zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedeni prigovor u reviziji se navodi da je stambena komisija s osnovom temeljem odredbe čl. 4. Samoupravnog sporazuma o davanju stanova na korištenje tužiteljicu skinula sa stambene liste s obzirom da je tužiteljica koristila stambene kredite za izgradnju porodične stambene zgrade koju je kasnije prodala te da je u molbi za dodjelu stana zatajila da je prethodno navedene kredite koristila. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se Državani odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji. Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je, a što nije niti sporno, da su određeni stanovi gore pobliže označeni odlukom Osnovne stambene komisije od 27. III. 1991. godine dodijeljeni na korištenje Z.M. i umješaču - revidentici V.B.. Nesporno je i to da je tužiteljica konačnom odlukom o utvrđivanju reda stambenog prvenstva od 29. IX. 1987.

godine

rangirana

na

4. mjestu

sa

bodova

dok se radnici kojima je stan dodijeljen nalaze iza tužiteljice.

Sporno je pravno pitanje da li je tužiteljica odlukom Osnovne stambene komisije od 27. III. 1991. godine kojom su stanovi dodijeljeni na korištenje drugim radnicima povrijeđena u svom pravu na dodjelu stana.

Je li tužiteljica u tom pravu povrijeđena ovisi prvenstveno o opravdanosti navoda da su se na strani tužiteljice ostvarile određene činjenične pretpostavke zbog kojih, a u primjeni odredbe čl. 4. Samoupravnog sporazuma o davanju stanova na korištenje (dalje SAS), nije mogla biti niti uvrštena u stambenu listu za dodjelu stanova. Stoga, dakle, da nije povrijeđena u svom pravu za dodjelu stana.

Odredbom čl. 4. SAS-a propisano je da radnik koji je sam sebe stavio u nepovoljniji stambeni položaj posljednih pet godina prije raspisivanja natječaja za dodjelu stana nema prava sudjelovati u natječaju.

U tom je pravcu tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica dobila zajam za izgradnju obiteljske kuće 1971. i 1980. godine; da je kuća sagrađena za trajanja bračne zajednice; da je brak razveden 1983. godine; da je tužiteljica ostvarila kredit radi adaptacije zajedničke kuće u dvije zasebne cjeline te da je kuća prodana 1986. godine. Nadalje utvrđeno je da je tužiteljica 1985. godine obolila od veoma teške bolesti (skleroze multipleks) te da je dvije godine bila hospitalizirana a potom šest mjeseci ležala nepokretna u domu umirovljenika. Pri liječenju koristila je metode alternativne medicine što je u značajnijoj mjeri doprinjelo njezinom ozdravljenju ali je te troškove bila primorana plaćati sama a za što je upravo koristila sredstva polučena od prodaje kuće.

I kraj postojanja navedenih činjenica, jer su nastupile prije nego što je stambena lista postala konačna, upravo su Stambena komisija i Savjet radne zajednice tuženice ocijenili da okolnosti konkretnog slučaja ne uključuju primjenu odredbe čl. 4. SAS-a, a što opravdanim cijene i oba nižestupanjska suda a imajući u vidu sve navedeno i ovaj revizijski sud. Stoga suprotno prigovorima revizije umješača (jer tuženica i ne revidira) revizija nije osnovana.

Nakon što je lista reda prvenstva postala konačnom ona ostaje "isključivi i nepromjenljivi dokument za raspodjelu sredstava namijenjenih za zadovoljavanje stambenih potreba" (st. 1. čl. 101. SAS-a), s time da je odredbom st. 3. čl. 101. SAS-a propisano da samo izuzetno do korekcije konačne stambene liste (korekcije bodova i stupnja na popisu) može doći samo uslijed statusnih promjena. Samo zbog navedenih razloga Osnovna stambena komisija mogla je s osnovom naknadno zahvaćati u konačnu stambenu listu. Međutim, navedene pretpostavke u odnosu na tužiteljicu u relevantnom smislu nisu ostvarene jer okolnost da je postala "samac" (sin se u međuvremenu oženio) kako je to utvrđeno tijekom postupka (a suprotno se i ne tvrdi u reviziji) ne utječe na tužiteljičino utvrđeno četvrto mjesto na konačnoj stambenoj listi.

Iz naprijed navedenog ovaj sud cijeni da revizija umješača nije osnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci presude (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 26. kolovoza 1993.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.