Gž-720/2010-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-720/2010-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, te Ivana Vučemila i Ksenije Dimec, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. G. iz I., R. N. E., kojeg zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika H. S. d.o.o. iz S., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. P. i G. L. iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj P-324/09 od 25. studenoga 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2010. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovna i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-324/09 od 25. studenoga 2009. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati 7.500.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate, kao i sa zahtjevom da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 156.250,00 kn, u roku od 15 dana.

Protiv navedene presude žali se tužitelj ne pozivajući se na konkretne žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku: ZPP).

U žalbi navodi da je u upravnom postupku podnio zahtjev za isplatu naknade za nekretninu k.č.br. 4907, z.k.ul.br. 983 k.o. S. koja je bila u postupku eksproprijacije, s obzirom da je bio utvrđen opći interes za eksproprijaciju te nekretnine rješenjem SO C. od 18. siječnja 1985. godine. Pojašnjava da je Ured državne uprave u C. donio zaključak, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva pravosuđa od 6. kolovoza 2007. godine, kojim je odbačen njegov navedeni zahtjev zbog nenadležnosti, uz obrazloženje da u postupcima eksproprijacije u kojima nije doneseno rješenje treba putem redovnog suda tražiti naknadu za oduzetu nekretninu temeljem čl. 56. Zakona o izvlaštenju s obzirom da u tom slučaju postupak eksproprijacije nije (nakon presude Upravnog suda od 6. veljače 1986. godine) nastavljen po zahtjevu korisnika eksproprijacije.

Smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o izvlaštenju kao lex specialis, a da prema tom zakonu rok zastare za naknadu štete teče od trenutka kada je upravno tijelo uputilo tužitelja da kod redovnog suda traži naknadu štete temeljem čl. 46. Zakona o izvlaštenju jer da je tužitelju tada nastala šteta zbog toga što nije mogao ostvariti naknadu za oduzetu imovinu.

U žalbi predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj oporučni nasljednik iza pok. K. G. (prije L.), da su njenom ostavinskom imovinom utvrđene nekretnine upisane u z.k.ul.br. 288 i 2107 k.o. S., da je za nekretninu nekad označenu kao k.č.br. 4907 upisanu u z.k.ul.br. 983 k.o. S. dio zgrade bio izuzet od nacionalizacije i ostavljen u vlasništvo nasljednicima prijašnjeg vlasnika, između ostalih i K. G., da je rješenjem SO C. od 18. siječnja 1985. godine bio utvrđen opći interes za eksproprijaciju navedenog dijela izuzetnog od nacionalizacije, da je navedeno rješenje o utvrđivanju općeg interesa za eksproprijaciju stavljeno izvan pravne snage, odnosno poništeno odlukama Upravnog suda 1985. odnosno 1986. godine, da je 1985. godine zaključena nagodba između korisnika eksproprijacije tadašnji ROHIT Jadran OUR S. S., temeljem koje su izvlaštenici dobili zamjenske nekretnine, da u navedenoj nagodbi nije sudjelovala K. L. (G.), da je 1985. godine navedenom korisniku eksproprijacije od strane upravnog tijela odobreno rušenje postojećeg objekta P. S., da je rušenje izvršeno te iste godine da je te godine korisniku eksproprijacije izdana građevinska dozvola za gradnju hotela S., na gradilištu u sklopu kojega je bila i predmetna k.č.br. 4907, da nakon poništenja rješenja o utvrđivanju općeg interesa (od strane Upravnog suda) nije doneseno novo upravno rješenje niti je nastavljen postupak eksproprijacije, te da prednici tužitelja nije isplaćena nikakva naknada iako joj je oduzeta nekretnina iz posjeda i srušen postojeći objekt i na tom mjestu izgrađen novi hotel S..

Dalje utvrđuje da je zaključkom Ureda državne uprave u PGŽ od 25. travnja 2005. godine odbačen zahtjev tužitelja kojim je tražio naknadu za oduzetu nekretninu njegove majke K. G. zbog nenadležnosti uz obrazloženje da u postupcima eksproprijacije u kojima nije doneseno rješenje (prema pravnom stajalištu Upravnog suda) naknadu treba tražiti putem redovnog suda, da je odbijena žalba tužitelja na navedeni zaključak (rješenjem Uprave za građansko pravo Ministarstva pravosuđa od 6. kolovoza 2007. godine), a da je u obrazloženju navedenog rješenja navedeno da je majka tužitelja još 1986. godine upućena tražiti naknadu štete zbog rušenja kuće bez valjane pravne osnove i ulaska u posjed od strane poduzeća koje je naknadno izgradilo hotel, da je korisnik eksproprijacije imao rezervirane dionice radi spora koji se vodio s K. G., ali da je predmetni spor okončan 1992. godine presudom kojom je prednica tužitelja pravomoćno odbijena sa zahtjevom te da se po stavu navedene Uprave za građansko pravo Ministarstva pravosuđa naknada za oduzetu nekretninu može ostvariti jedino kroz postupak naknade štete protiv sljednika korisnika eksproprijacije primjenom čl. 46. Zakona o izvlaštenju.

Odlučujući o prigovoru promašene pasivne legitimacije sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj glede pravnog sljedništva između korisnika eksproprijacije ROHIT J. O. S. S. i tuženika priložio samo zemljišnoknjižni izvadak za k.č.br. 4876/1 upisanu u z.k.ul.br. 1426 k.o. S., pa uvidom u taj izvadak utvrđuje da je k.č.br. 4876/1 upisana kao hotel S. i dvorište te da se kao vlasnik navedene nekretnine vodi H. S. d.o.o. S. (tuženik). Cijeneći da se priloženim zemljišnoknjižnim izvatkom ne dokazuje pravno sljedništvo, između korisnika eksproprijacije i tuženika, a da osim toga tužitelj prilaganjem navedenog z.k. izvatka nije dokazao ni da se radi upravo o nekretnini koja je oduzeta iz posjeda njegove prednice od strane nekadašnjeg R. J.O.S.S.nalazi osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije jer smatra da tužitelj tu činjenicu nije dokazao.

Glede istaknutog prigovora zastare, sud prvog stupnja ocjenjuje da se na konkretni slučaj primjenjuje odredba čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO) koji je stupio na snagu 1. listopada 1978. godine. Cijeneći da prema toj odredbi zahtjevi za naknadu štete zastarijevaju u roku od tri godine od dana saznanja za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala, da je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja naknada štete zbog rušenja objekta u suvlasništvu prednice tužitelja i da je rušenje objekta, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, provedeno 1986. godine, ta da je tužiteljeva prednica sudjelovala u postupku izdavanja građevinske dozvole za gradnju hotela S., na način da je istu osporavala te da je njezin zahtjev odbijen rješenjem Upravnog suda od 5. veljače 1987. godine, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljeva prednica imala saznanja, kako o šteti, tako i o štetniku te ocjenjuje osnovanim navedeni prigovor zastare s obzirom da je predmetna tužba podnesena 2008. godine.

Utvrđujući navedene prigovore tuženika osnovanim nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane presude pri čemu odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u svezi sa čl.155.ZPP-a.

Pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio ni jednu bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9. i 11. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni tužitelj u svojoj žalbi ne ukazuje na bitne povrede postupka.

Pravilno je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, te je za takvu primjenu materijalnog prava dao dostatne i valjane razloge koje ovaj sud u svemu prihvaća.

Naime, tužitelj tijekom postupka ni po ovom sudu nije dokazao pravno sljedništvo između korisnika eksproprijacije, bivše R. J.O.S.S.i tuženika jer činjenica što je tuženik upisan kao vlasnik k.č.br. 4876/1 upisane u z.k.ul. 1426 k.o. S. ne znači da je ujedno i to da je on pravni sljednik nekadašnjeg R. J. C. O. S. S., a osim toga tijekom postupka tužitelj nije niti dokazao da navedena nekretnina predstavlja nekretninu koja je oduzeta tužiteljevoj prednici iz vlasništva i posjeda (k.č.br. 4907 upisana u z.k.ul. 983 k.o. S.) pa je primjenom čl. 221.a ZPP-a, već iz navedenog razloga sud prvog stupnja osnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Pravilno je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja odlučio i o istaknutom prigovor zastare jer zahtjev vlasnika za isplatu naknade za zemljište koje mu je oduzeto bez zakonom predviđenog roka i koje je kao takvo postalo društveno vlasništvo zastaruje u općem zastarnom roku. Stoga je pravilno cijeneći predmetni zahtjev tužitelja kao odštetni sud prvog stupnja osnovano raspravio kroz odredbu čl. 371. bez obzira što se u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 376. ZOO-a, a što nije utjecalo na pravilnost primjene materijalnog prava. Naime, tijekom postupka je neprijeporno utvrđeno da je još 1985. odnosno 1986. godine na oduzetoj nekretnini prednice tužitelja nakon rušenja njezine zgrade izgrađen novi hotel pa je izgradnjom tog hotela zemljište na kojem je ono izgrađeno trajno postalo društveno sredstvo, pa u tom slučaju zahtjev za isplatu protuvrijednosti zemljišta i zgrade prednice tužitelja, koja je srušena nakon oduzimanja, zastaruje u općem zastarnom roku. Navedeni zastarni rok počeo je teći onog trenutka kada tužitelj odnosno njegova prednica više nije mogla osnovano zatražiti predaju u posjed (povrat) svoje nekretnine, a to nije mogla tražiti nakon izgradnje novog hotela S., a kako je od tada pa do podnošenja tužbe (2008. godine) višestruko protekao opći zastarni rok iz citirane odredbe ZOO-a, osnovano je sud prvog stupnja usvojio navedeni prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Vezano za žalbeni navodi tužitelja u kojem se poziva na Zakon o izvlaštenju (NN 9/94, 35/94-isp., 112/00, 114/01; dalje ZI) ističe se da se čl. 46. ZI odnosi na prijelazne i završne odredbe koje reguliraju odnosno određuju primjenu navedenog zakona za postupke eksproprijacije koji nisu okončani. Međutim, navedena odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom da se ovdje radi o tzv. nepravoj eksproprijaciji, odnosno o oduzimanju nekretnine bez zakonom provedenog postupka, a citirana odredba ima u vidu primjenu procesnih pravila novog ZI u odnosu na eti primjenom odredbi Zakona o eksproprijaciji (NN 10/78, postupke koji su započ

5/80, 30/82, 46/82-pročišćeni tekst, 39/88 i 73/91).

Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 17. ožujka 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Vesna Rist, v.r.