Revr-376/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 376/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. iz S., zastupane po punomoćniku B. M., odvjetniku u S., protiv tuženika S. G. – S. banka d.d. S., zastupanog po punomoćnici D. I., dipl. pravnici kod tuženika, radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-4315/08 od 4. prosinca 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-610/07 od 9. svibnja 2008., u sjednici održanoj 10. studenog 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom 1. siječnja 2007. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta blagajnika, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto blagajnika u roku od 8 dana, dok je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme s tuženikom zaključila 17. veljače 2003., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U toč. II. izreke tuženiku je naloženo platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.679,10 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te odbaci tužba (pogrešno označeno u reviziji „tužbeni zahtjev“), odnosno podredno da se pobijana presuda preinači u korist tuženika.

Traži i troškove revizije.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i dr. – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a, na koje se ukazuje revizijom, kao niti ona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

Suprotno reviziji, pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer to nije učinjeno niti prvostupanjskom presudom, budući da je sud imao mogućnost da u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužbeni zahtjev samo djelomično prihvati i utvrdi postojanje ugovora o radu između tužiteljice i tuženika na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta blagajnika sa početkom od 1. siječnja 2007. Zato je u preostalom dijelu, u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da je sa tuženikom imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 17. veljače 2003., tužbeni zahtjev odbijen.

Osim toga, nižestupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica kroz svo vrijeme obavljanja rada kod tuženika, radila na radnom mjestu blagajnice, a ne na onim radnim mjestima za koje su ugovori zaključivani, osim prvog zaključenog 2003. godine, pa je s obzirom na to, neprihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, a sukladno odredbi iz čl. 122. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR), u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva pravilno odlučio kada je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto blagajnice.

Na reviziju tuženika valja reći i to da je sud vezan činjeničnim navodima tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevom, a nije vezan pravnom osnovom. Međutim, u konkretnom slučaju sud je pravilno presudio ne samo na temelju činjenične osnove, već i na temelju pravne osnove po kojoj je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev, a jer je tužiteljica smatrala tijekom cijelog postupka, da nisu postojale osnove za prestanak joj radnog odnosa po ugovoru od 1. siječnja 2007. zaključenom na određeno vrijeme i to ne samo iz razloga što je kod tuženika radila po osnovi zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme u vremenskom trajanju od preko tri godine, na istim poslovima, već i po osnovi nezakonito zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme 1. siječnja 2007. Ovo stoga, što je smatrala da je kod tuženika postojala potreba obavljanja poslova na kojima je tužiteljica, kroz svo vrijeme rada kod tuženika, radila, iako su ugovori o radu ili ugovori o djelu s tuženikom bili zaključivani za rad ali samo opisno na drugim radnim mjestima na kojima tužiteljica nije obavljala posao. I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev.

Naime, odredbom iz čl. 10. st. 5. ZR propisano je da ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prerasta u ugovor o radu na neodređeno vrijeme ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZR-a i ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen.

Istom odredbom čl. 10. ZR propisano je da se prema toj odredbi ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

Sukladno navedenom, a slijedom utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je u svemu prihvatio i sud drugog stupnja, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom zaključila nekoliko uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme bez prekida kroz razdoblje od 17. veljače 2003. do 30. studenog 2003., da je zaključila 18 ugovora o djelu od 1. prosinca 2003. do 31. prosinca 2005., da je unutar tog razdoblja imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 10. prosinca 2005. do 30. prosinca 2005., te da je nakon toga zaključila 4 ugovora o radu na određeno vrijeme preko Agencije za privremeno zapošljavanje, za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006., da bi potom zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključila s tuženikom 1. siječnja 2007. s trajanjem do 30. lipnja 2007.

Utvrđeno je da je tužiteljica kroz svo vrijeme rada kod tuženika od 2003. do 30. lipnja 2007. obavljala iste poslove, tj. da je radila na redovnim poslovima platnog prometa s pravnim osobama, iako prema sadržaju zaključenih ugovora, osim onog prvog ugovora iz 2003., proizlazi da su ugovori zaključivani za rad na nekim drugim poslovima od onih koje je tužiteljica stvarno obavljala kod tuženika.

eno vrijeme od 1. siječnja 2007. sa Sadržaj ugovora o radu zaključenog na određ

trajanjem do 30. lipnja 2007., nije korespondirao sa stvarnim stanjem, jer je prema ugovoru tužiteljica trebala raditi na poslovima savjetnika za masovne klijente, a ona je obavljala i nadalje redovne poslove platnog prometa s pravnim osobama.

Slijedom takvih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je tuženik ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2007. zaključio protivno odredbi čl. 10. ZR, jer nije zaključen za rad na poslovima iz tog ugovora, već za rad koji je ona i do tada za tuženika stalno obavljala.

Pravilno tuženik smatra da potrebu za rad na određenom radnom mjestu određuje poslodavac, a ne sud. Međutim, u konkretnom slučaju sud je samo utvrdio činjenice koje proizlaze iz pravog stanja stvari da je tužiteljica za tuženika obavljala one poslove koje je on smatrao potrebnim za obavljanje, ali se onda postavlja pitanje zbog čega tuženik nije ugovor o radu zaključio s tužiteljicom na tim poslovima koje je ona stvarno obavljala, već za poslove koje ona nije obavljala.

Nije u pravu tuženik kada smatra da odredba čl. 10. st. 5. ZR obezvrjeđuje sav upravljački mehanizam tuženika. Ovo stoga što poslodavac ima pravo voditi poslovnu politiku i utvrđivati svoje potrebe za radom na pojedinim radnim mjestima, ali je istovremeno dužan poštivati izvore prava koji uređuju pretpostavke za zaključivanje odgovarajućeg ugovora o radu za stvarno obavljanje onih poslova za kojima postoji potreba.

Nije u pravu tuženik niti kada smatra da tužiteljica nije održala rok za traženje sudske zaštite jer je zahtjev za zaštitu prava podnijela u roku, budući da se rok računa ne od dana zaključenja ugovora, tj. 1. siječnja 2007., već od vremena kada su nastupile pravne posljedice tako nezakonito zaključenog ugovora o radu, a to je nakon njegovog prestanka 30. lipnja 2007.

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. studenog 2009.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.