Rev-x-83/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 83/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., F. S., koga zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. c. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-388/2011-2 od 3. rujna 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sv. Ivanu Zelini broj P-76/08-63 od 17. lipnja 2008., u sjednici od 26. studenoga 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 340.826,65 kn i naknadi troškove postupka u iznosu od 91.732,11 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom izrekom presude (toč. I. izreke) te je ujedno odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 170.414,37 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu. Ujedno je djelomično prihvaćena žalba tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 176.778,35 kn i zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa 66.549,50 kn, te je zahtjev u tom dijelu odbijen.

Protiv drugostupanjske u dijelu kojim je njegov zahtjev odbijen tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno da presudu u pobijanom dijelu ukine i vrati predmet u tom dijelu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode revizije i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je regresni zahtjev koji tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

- da je dana 26. srpnja 1994., u mjestu B. D., kod križanja glavne ceste V. -Z. s cestom F.-B. D., došlo do prometne nezgode na način da se sada pok. J. J., vozeći se cestom F.-B. D., bez zaustavljanja uključio u promet glavnom cestom V.- Z., pri čemu je došlo do sudara njegovog vozila reg. oznake … i motocikla reg. oznake …, osiguranog kod tužitelja;

- da je J. J. u opisanoj prometnoj nezgodi poginuo, a tužitelj, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sv. Ivanu Zelini P-5/01 od 3. srpnja 2001. obvezan njegovoj djeci J. S., J. T., J. mldb. R.1 i J. mldb. R. naknaditi štetu i to svima zajedno u iznosu od 13.000,00 kn te svakom od njih u iznosu od po 80.000,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka, slijedom čega im je ukupno isplatio iznos od 503.543,02 kn, te je na ime sudskih pristojbi u toj parnici platio 7.700,00 kn;

- da na opisanom križanju zbog propusta prednika tuženika nije bio postavljen znak "stop", zbog čega se pok. J. J., postupajući po pravilu "desne strane" uključio u promet glavnom cestom, kojom je, kao cestom s prednošću prolaza, ali nedopuštenom brzinom, upravljajući motociklom reg. oznake …, upravljao osiguranik tužitelja K. P.

Smatra tužitelj da je isključivi uzrok prometnoj nezgodi propust tuženika da postavi prometni znak "stop". Predlaže da se tuženika kao osobu odgovornu za štetu obveže na vraćanje iznosa koje je na temelju presude isplatio djeci pok. J. J., te na isplatu sudskih pristojbi koje je platio u predmetu broj P-5/01, sve u ukupnom iznosu od 511.243,02 kn s pripadajućom kamatom od dana isplate.

Prvostupanjski sud ocijenio je da je osiguranik tužitelja K. P. kriv za prometnu nezgodu u 1/3 dijela, a tuženik u 2/3 dijela te je obvezao tuženika na isplatu 2/3 dijela ukupno zahtijevanog iznosa. Pri tome, ocijenivši da tuženik nije dao jasnu izjavu o prijeboju svog potraživanja na temelju police osiguranja iz djelatnosti u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 DEM s potraživanjem tužitelja, taj iznos nije uzeo u obzir, te je tužbeni zahtjev prihvatio u iznosu od 340.828,65 kn, dok je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 170.414,37 kn.

Drugostupanjski sud ocijenio je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kada je ocijenio da tužitelj ima pravo na povrat svih isplaćenih iznosa na temelju presude broj P-5/01, pa tako i iznosa troška postupka od 74.356,92 kn, te iznosa sudskih pristojbi koje je platio u navedenom postupku u iznosu od 7.700,00 kn, te je zaključio da isplaćena naknadu koju ima u vidu odredba čl. 939. st. 1. ZOO, u konkretnom slučaju iznosi 429.186,10 kn.

Daljnji je zaključak drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je osiguranik tužitelja doprinio nastanku štete u omjeru od 70%, budući je po ocjeni tog suda doprinos osiguranika tužitelja 50%.

Vezano na tvrdnju tuženika da potraživanje tužitelja treba umanjiti za kunsku protuvrijednost iznosa od 20.000,00 DEM drugostupanjski sud zaključuje da je protiveći se tužbenom zahtjevu u navedenom iznosu tuženik već pošao od činjenice prebijanja navedenog iznosa s potraživanjem tužitelja, stoga da nije bilo potrebno da u pogledu tog iznosa istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 I 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda ima razumljive i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ni osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano tužitelj osporava zaključak drugostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva preko iznosa od 176.778,35 kn.

Prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osobi odgovorna za štetu.

Kako proizlazi iz stanja spisa, posebno sadržaja pravomoćne presude Općinskog suda u Sv. Ivanu Zelini broj P5/01 od 3. srpnja 2001. tužitelj, tamo kao tuženik, a nakon što je utvrđena isključiva krivnja njegovog osiguranika za nastanak štetnog događaja, obvezan je na naknadu sve štete koju su pretrpjeli oštećenici, u iznosima pobliže određenim u izreci presude.

U takvoj situaciji, kad je isplata izvršena na temelju pravomoćne presude u kojoj je utvrđena isključiva krivnja osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja, jer tužitelj (tamo kao tuženik) nije ukazivao na sukrivnju tuženika za nastanak štete, ne postoji pravo tužiteljevog osiguranika koje bi po samom zakonu prešlo na osiguratelja u smislu odredbe čl. 939. st. 1. ZOO.

Čak i kad bi se radilo o solidarnoj obvezi tužitelja i tuženika u smislu odredbe čl. 206. st. 3. ZOO, prema kojoj solidarno odgovaraju za uzrokovanu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti (o čemu se u parničnom predmetu P-5/01 nije raspravljalo), prema odredbi čl. 208. st. 3. ZOO, tužitelj kao isplatitelj (ako pravičnost drugačije ne zahtijeva) imao bi pravo samo na polovinu naknade.

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 939. st. 1. ZOO kada u visinu regresnog potraživanja tužitelja nije uračunao troškove parničnog postupka koje je tužitelj isplatio oštećenicima, kao ni troškove sudskih pristojbi koji su neposredno teretili tužitelja kao tuženika u tom postupku, budući da pravo na regres tih troškova nije propisano navedenom odredbom.

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio i materijalno pravo iz čl. 336. ZOO kada je ocijenio da je, zbog izvršenog prijeboja, potraživanje tužitelja svakako prestalo u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 DEM, do kojeg iznosa je tuženik kod tužitelja u vrijeme štetnog događaja bio osiguran po polici osiguranja i to za štetu koja nastane trećim osobama. Tvrdnja je tužitelja da je propustom tuženika u obavljanju djelatnosti djeci pok. J. J., kao trećim osobama, nastala šteta. na temelju ugovora o osiguranju u obvezi je do iznosa od kunske protuvrijednosti 20.000,00 DEM bio dužan naknaditi tuženik. Stoga je, suprotno neprihvatljivoj tvrdnji tužitelja, tuženik imao pravo potraživanje tužitelja koji je, kao osiguratelj vozila reg. oznake … u cijelosti naknadio štetu trećim osobama, prebiti s iznosom naknade koji bi razmjerno njegovoj krivnji te osobe imale prema tužitelju, i to do visine ugovorene naknade prema ugovoru o osiguranju iz djelatnosti.

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. studenoga 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.