Revr-1003/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1003/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje tužitelja L. Š. iz S. P. u Š., OIB: ..., kojeg zastupaju izvjestiteljice, u pravnoj stvari

punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u O. d. R. i p. u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-545/16-2 od 25. ožujka 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3925/12- 21 od 3. ožujka 2016., u sjednici održanoj 13. srpnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje ad 1.) koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e:

U odnosu na pravna pitanja koja se odnose na pitanja: ad 2.) je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava i ad 3.) podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3925/12-21 od 3. ožujka 2016. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.980,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose naznačene u izreci dospjele u razdoblju od veljače do prosinca 2011., kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 kuna (točka I/ izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.475,12 kuna sa zateznim kamatama (točka II/ izreke).

Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-545/16-2 od 25. ožujka 2016. glasi:

"I. Odbija se žalba tuženika H. I. d.o.o. kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3925/12-21 od 3. ožujka 2016. pod točkom I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.980,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.312,50 kuna.

II. Odbija se žalba tužitelja L. Š. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3925/12-21 od 3. ožujka 2016. pod točkom II. izreke, te u dijelu odluke o parničnom trošku s kojim tužitelj nije uspio u sporu.

III. Preinačuje se ista presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.980,80 kuna i sudi:

„Odbija se zahtjev tužitelja L. Š. za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 2.980,80 kuna.“

IV. Odbija se zahtjev tužitelja L. Š. za naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija u odnosu na pitanje ad 1.) nije osnovana, dok je nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik je naznačio sljedeća pitanja:

"1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. H. ž. h. d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen člankom 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. godine, na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009. godine?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?"

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojih je pravno pitanje ad 1.) važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni to što o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog postavljenog pitanja ad 1.) revizije. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/2010-16 od 10. listopada 2013.) koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na pravno pitanje ad 1.) valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. (dalje: KU). Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za razdoblje od siječnja 2009. do zaključno sa studenim 2011. godine. Tom zahtjevu dodaje prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine, te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. kad je na snagu stupio novi kolektivni ugovor. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je Kolektivni ugovor za djelatnost H. I. sklopljen je 25. srpnja 2007.,

- da je 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- da je 9. prosinca 2009. sklopljen je sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- da nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za povećanje plaće za 2011. godinu s obzirom da je navedenim Sporazumom od 9. prosinca 2009. ugovorena primjena odredbe čl. 223. KU, dakle odredbe kojom je ugovoreno povećanje cijene sata rada za 6%, ukoliko poslodavac ne pokrene postupak pregovaranja tijekom rujna 2010. godine.

U postupku revizije, iz navedenog pitanja proizlazi da je sporno tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum (Aneks IV. KU).

Odredbom iz čl. 223. KU propisano je da su stranke ovog ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) (st. 1.), usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) u čl. 3. ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o. privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog Sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba Kolektivnog ugovora i njegovih aneksa III. i IV. koji se odnose na čl. 223. KU, koji je pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike H. I. za 6% za svaku godinu počevši od 2009. godine. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU stipulirano je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. godini plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. godine otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu.

Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. godini (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. godine o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu, što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Stoga je za konkretan slučaj relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007.

Dakle, tom je odredbom jasno izražena volja ugovornih stranaka da ako ne dođe do pregovora da se ima primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223. KU, pa i unatoč tuženikovim tvrdnjama istaknutim u reviziji da tako citirana odredba više ne postoji budući da je izmijenjena odredbom čl. 2. III. Aneksa, sve s obzirom na stipulaciju te odredbe koja kaže da se „čl. 223. KU mijenja i glasi“.

To stoga što u čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno stoji da u slučaju nepokretanja kolektivnog pregovaranja dolazi do potpune primjene odredbe čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007., dakle upravo onako kako je ona glasila kad je objavljena u službenom glasniku H.

Iz toga razloga, drugostupanjski sud je pravilno primijenio tu odredbu te dosudio tužitelju razliku plaće za 2011. godinu i to za razdoblje primjene KU do 30. studenoga 2011.

Stoga nisu od utjecaja na primjenu citiranog čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi budući da iz navedenoga proizlazi njegova obveza isplatiti plaću povećanu za 6% u 2011. godini i to do dana prestanka primjene KU.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo primjenjujući na konkretan slučaj odredbu čl. 223. KU kako je objavljena u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. i dosudio tužitelju razliku plaće za 2011. godinu i to do dana prestanka primjene KU.

Slijedom toga revizija je u odnosu na pitanje postavljeno ad 1.) neosnovana pa je primjenom odredbe iz čl. 393. ZPP valjalo reviziju odbiti i tako riješiti kao u izreci presude.

Pitanja ad 2.) i ad 3.) nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Slijedom toga je revizija u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.) nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b. st. 2. ZPP u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i tako riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 13. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.