Legislator Case Law & Legislation
Rev-3362/1999-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on marital property division based on contribution ratios.

Case Number Rev-3362/1999-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the wife's appeal against a final judgment dividing marital property. The lower courts established that the husband contributed 9/20 and the wife 11/20 to the acquisition of a jointly owned apartment, considering her domestic labor. The court ruled that the appeal was unfounded because the first-instance court correctly applied the relevant family law provisions regarding contribution to asset acquisition.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1.; Zakon o braku i porodičnim odnosima čl. 271., 272., 279.; Revizija je neosnovana kada su niži sudovi pravilno utvrdili doprinose stranaka u stjecanju zajedničke imovine uzimajući u obzir i domaći rad.

Keywords

AI generated
marital property division contribution to acquisition domestic labor valuation marital community assets family law contribution joint ownership ratio civil appeal dismissal

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1.
Zakon o braku i porodičnim odnosima čl. 271.
Zakon o braku i porodičnim odnosima čl. 272.
Zakon o braku i porodičnim odnosima čl. 279.
Zakon o obveznim odnosima čl. 446., 451., 453.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3362/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. M. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. G odvjetnici iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice T. M. iz Z., zastupane po punomoćniku V. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja bračne tečevine, rješavajući reviziju tuženice- protutužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 1999. godine posl. br. Gž-4986/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. listopada 1997. godine posl. br. P-8357/93-49, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice-protutužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke utvrđeno je da su stranke suvlasnici stana u Z., površine 55,06 m5 i to M.M. u 9/20 dijela, a T.M. u 11/20 dijela. U točci II. izreke odbijen je M.M. sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi suvlasnikom stana iz točci I. izreke u omjeru od 1/2, a preko dijela dosuđeno u točci I. izreke te presude. U točci III. izreke utvrđeno je da je T.M. suvlasnica osobnog automobila marke VW Golf TAS proizvedenog 1976. godine u omjeru od 5/12 dijela. U točci IV izreke utvrđeno je da su stranke suvlasnici nekretnine upisane u z.k. ul. br. 2579 k.o. R. površine 969 čhv, svaki u 1/2 dijela. U točci V. izreke odbijena je T.M. sa dijelom protutužbenog zahtjeva: a) kojim je tražila da se utvrdi samovlasnicom stana u Z., a preko dijela dosuđenog joj u točci I. izreke prvostupanjske presude i

b) u dijelu kojim je tražila da joj M.M. isplati iznos od 800 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. U točci VI. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka i prvostupanjska je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica-protutužiteljica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se revizija usvoji i ukinu nižestupanjske presude, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske na reviziju se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka a ona iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP). Ovo stoga što je drugostupanjski sud, a suprotno navodima revizije, ocijenio žalbene navode tuženice-protutužiteljice, a one koji su bili od odlučnog značenja za ovo presuđenje, kada je prihvativši razloge prvostupanjske presude u cijelosti, našao i naveo da razlozima žalbe, nađena i prihvaćena utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju. Time je zapravo ocijenio žalbene navode upravljene na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali i žalbene razloge upravljene na pobijanje prvostupanjske presude iz razloga povreda odredaba parničog postupka, pa je tako ocijenio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka kako one na koje se žalbom ukazivalo, tako i one na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Bez osnove se revizijom pobijaju i nižestupanjske presude iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo stoga što je u prvostupanjskom postupku utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da su se stranke nalazile u braku od 1973. do 1979. godine, u kojem braku nisu imali djece,

- da su u vrijeme trajanja bračne zajednice kupili na kredit stan u Z., u koji su uselili 1975. godine i automobil VW Golf 1977. godine,

- da su stan kupili od kredita s time da je tužitelj-protutuženik podigao kredit u tadašnjoj vrijednosti od 15 dinara na 20 godina uz 1% kamata, a tuženica-protutužiteljica u istoj vrijednosti na 25 godina uz 3% kamata,

- da je tuženica-protutužiteljica prije ulaska u bračnu zajednicu bila vlasnica automobila i garsonjere u Z., koja je garsonjera davana u najam za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok da tužitelj-protutuženik prije ulaska u bračnu zajednicu nije imao vrednije imovine,

- da su stranke kredite otplaćivale za vrijeme trajanja bračne zajednice, s time da je tuženica- protutužiteljica otplatila preostali dio oba kredita nakon prestanka bračne zajednice i to još tri do četiri rate, a zatim još 0,40 tadašnjih dinara 1974. godine,

- da su za vrijeme trajanja bračne zajednice oboje bili zaposleni i primali plaću, s time da je tužitelj- protutuženik u istom razdoblju ostvario i jedan veći autorski honorar, a da je tuženica-protutužiteljica obavljala sve kućanske poslove,

- da je nakon prestanka bračne zajednice ostala ušteđevina stranaka na nekoliko kunskih i jednoj deviznoj bankovnoj knjižici, od kojih da su knjižice u domaćoj valuti ostale kod tuženice-protutužiteljice, a iznos sa devizne knjižice da je podijeljen između stranaka na jednake dijelove,

- da je tužitelj-protutuženik 15. veljače 1979. godine podigao kredit na iznos od 300.000,00 ondašnjih dinara sa osnovanim založnim pravom u svrhu osiguranja ovog kredita na nekretnini upisanoj u k.o. A., koja nije predmet spora,

- da između stranaka nije postojao dogovor kojim bi se prije kupnje stana u Z. na adresi ... ovaj kupio isključivo za tuženicu-protutužiteljicu niti da bi on bio kupljen stoga isključivo iz najamnine koju je ubirala tuženica,

- da su u ugovoru o prodaji spornoga stana kao kupci i ugovaratelji navedene obje stranke,

- da su u sporni stan uselili 1975. godine, a do tada da su živjeli u garsonjeri,

- da tuženica-protutužiteljica nije dala polog za kredit za adaptaciju kuće oca tužitelja-protutuženika u iznosu od 800 DEM.

Slijedom ovakvih utvrđenja nalazi se da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to ono iz čl. 271. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("NN" br. 11/78 - dalje: ZBPO) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka i stjecanja predmetne imovine, kada je sporni stan u Z., utvrđen zajedničkom imovinom stranaka, kao što nije na štetu tuženice-protutužiteljice primijenjeno materijalno pravo kada je osnovom odredbe iz čl. 279. istoga zakona utvrđen doprinos u stjecanju ove imovine i to na strani tuženice-protutužiteljice u omjeru od 11/20 dijela, a tužitelja- protutuženika u omjeru od 9/20, honorirajući tako tuženici-protutužiteljici, kroz veći doprinos, njezino angažiranje u vođenju kućanskih poslova. Zato nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 272. istog zakona u pravcu utvrđenja da bi tuženica-protutužiteljica bila samovlasnica spornoga stana kupljenog tijekom trajanja bračne zajednice, kada nije utvrđeno da bi između stranaka postojao dogovor da se stan kupuje za tuženicu, a podignuti krediti otplaćuju iz prihoda ostvarenih iz njezine posebne imovine, tj. iz polučenih iznosa iznajmljivanjem garsonjere. Utoliko ovaj prihod ostvaren kroz najam garsonjere tuženice-protutužiteljice može imati utjecaja u prosudbi samo njezinog doprinosa u stjecanju predmetnoga stana kao zajedničke imovine, pa ovo nižestupanjski sudovi zato pravilno cijene i zaključuju.

Slijedom utvrđenja da tuženica-protutužiteljca nije dala polog za kredit za adaptaciju kuće oca tužitelja-protutuženika, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva na povrat ovog iznosa od tužitelja-protutuženika, sve kada bi i postojala neka pravna osnova bilo po čl. 446. 451. ili 453. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje: ZOO) po kojoj bi ovo dugovanje tužitelj-protutuženik preuzeo za svoga oca vratiti ili ispuniti tuženici- protutužiteljici.

Valjalo je zato u svemu reviziju tuženice-protutužiteljice kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. travnja 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.