Croatian Supreme Court dismisses appeal on marital property division based on contribution ratios.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the wife's appeal against a final judgment dividing marital property. The lower courts established that the husband contributed 9/20 and the wife 11/20 to the acquisition of a jointly owned apartment, considering her domestic labor. The court ruled that the appeal was unfounded because the first-instance court correctly applied the relevant family law provisions regarding contribution to asset acquisition.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1.; Zakon o braku i porodičnim odnosima čl. 271., 272., 279.; Revizija je neosnovana kada su niži sudovi pravilno utvrdili doprinose stranaka u stjecanju zajedničke imovine uzimajući u obzir i domaći rad.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3362/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. M. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. G odvjetnici iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice T. M. iz Z., zastupane po punomoćniku V. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja bračne tečevine, rješavajući reviziju tuženice- protutužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 1999. godine posl. br. Gž-4986/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. listopada 1997. godine posl. br. P-8357/93-49, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2000. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice-protutužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke utvrđeno je da su stranke suvlasnici stana u Z., površine 55,06 m5 i to M.M. u 9/20 dijela, a T.M. u 11/20 dijela. U točci II. izreke odbijen je M.M. sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi suvlasnikom stana iz točci I. izreke u omjeru od 1/2, a preko dijela dosuđeno u točci I. izreke te presude. U točci III. izreke utvrđeno je da je T.M. suvlasnica osobnog automobila marke VW Golf TAS proizvedenog 1976. godine u omjeru od 5/12 dijela. U točci IV izreke utvrđeno je da su stranke suvlasnici nekretnine upisane u z.k. ul. br. 2579 k.o. R. površine 969 čhv, svaki u 1/2 dijela. U točci V. izreke odbijena je T.M. sa dijelom protutužbenog zahtjeva: a) kojim je tražila da se utvrdi samovlasnicom stana u Z., a preko dijela dosuđenog joj u točci I. izreke prvostupanjske presude i
b) u dijelu kojim je tražila da joj M.M. isplati iznos od 800 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. U točci VI. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka i prvostupanjska je presuda potvrđena.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica-protutužiteljica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se revizija usvoji i ukinu nižestupanjske presude, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske na reviziju se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka a ona iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP). Ovo stoga što je drugostupanjski sud, a suprotno navodima revizije, ocijenio žalbene navode tuženice-protutužiteljice, a one koji su bili od odlučnog značenja za ovo presuđenje, kada je prihvativši razloge prvostupanjske presude u cijelosti, našao i naveo da razlozima žalbe, nađena i prihvaćena utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju. Time je zapravo ocijenio žalbene navode upravljene na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali i žalbene razloge upravljene na pobijanje prvostupanjske presude iz razloga povreda odredaba parničog postupka, pa je tako ocijenio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka kako one na koje se žalbom ukazivalo, tako i one na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.
Bez osnove se revizijom pobijaju i nižestupanjske presude iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo stoga što je u prvostupanjskom postupku utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:
- da su se stranke nalazile u braku od 1973. do 1979. godine, u kojem braku nisu imali djece,
- da su u vrijeme trajanja bračne zajednice kupili na kredit stan u Z., u koji su uselili 1975. godine i automobil VW Golf 1977. godine,
- da su stan kupili od kredita s time da je tužitelj-protutuženik podigao kredit u tadašnjoj vrijednosti od 15 dinara na 20 godina uz 1% kamata, a tuženica-protutužiteljica u istoj vrijednosti na 25 godina uz 3% kamata,
- da je tuženica-protutužiteljica prije ulaska u bračnu zajednicu bila vlasnica automobila i garsonjere u Z., koja je garsonjera davana u najam za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok da tužitelj-protutuženik prije ulaska u bračnu zajednicu nije imao vrednije imovine,
- da su stranke kredite otplaćivale za vrijeme trajanja bračne zajednice, s time da je tuženica- protutužiteljica otplatila preostali dio oba kredita nakon prestanka bračne zajednice i to još tri do četiri rate, a zatim još 0,40 tadašnjih dinara 1974. godine,
- da su za vrijeme trajanja bračne zajednice oboje bili zaposleni i primali plaću, s time da je tužitelj- protutuženik u istom razdoblju ostvario i jedan veći autorski honorar, a da je tuženica-protutužiteljica obavljala sve kućanske poslove,
- da je nakon prestanka bračne zajednice ostala ušteđevina stranaka na nekoliko kunskih i jednoj deviznoj bankovnoj knjižici, od kojih da su knjižice u domaćoj valuti ostale kod tuženice-protutužiteljice, a iznos sa devizne knjižice da je podijeljen između stranaka na jednake dijelove,
- da je tužitelj-protutuženik 15. veljače 1979. godine podigao kredit na iznos od 300.000,00 ondašnjih dinara sa osnovanim založnim pravom u svrhu osiguranja ovog kredita na nekretnini upisanoj u k.o. A., koja nije predmet spora,
- da između stranaka nije postojao dogovor kojim bi se prije kupnje stana u Z. na adresi ... ovaj kupio isključivo za tuženicu-protutužiteljicu niti da bi on bio kupljen stoga isključivo iz najamnine koju je ubirala tuženica,
- da su u ugovoru o prodaji spornoga stana kao kupci i ugovaratelji navedene obje stranke,
- da su u sporni stan uselili 1975. godine, a do tada da su živjeli u garsonjeri,
- da tuženica-protutužiteljica nije dala polog za kredit za adaptaciju kuće oca tužitelja-protutuženika u iznosu od 800 DEM.
Slijedom ovakvih utvrđenja nalazi se da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to ono iz čl. 271. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("NN" br. 11/78 - dalje: ZBPO) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka i stjecanja predmetne imovine, kada je sporni stan u Z., utvrđen zajedničkom imovinom stranaka, kao što nije na štetu tuženice-protutužiteljice primijenjeno materijalno pravo kada je osnovom odredbe iz čl. 279. istoga zakona utvrđen doprinos u stjecanju ove imovine i to na strani tuženice-protutužiteljice u omjeru od 11/20 dijela, a tužitelja- protutuženika u omjeru od 9/20, honorirajući tako tuženici-protutužiteljici, kroz veći doprinos, njezino angažiranje u vođenju kućanskih poslova. Zato nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 272. istog zakona u pravcu utvrđenja da bi tuženica-protutužiteljica bila samovlasnica spornoga stana kupljenog tijekom trajanja bračne zajednice, kada nije utvrđeno da bi između stranaka postojao dogovor da se stan kupuje za tuženicu, a podignuti krediti otplaćuju iz prihoda ostvarenih iz njezine posebne imovine, tj. iz polučenih iznosa iznajmljivanjem garsonjere. Utoliko ovaj prihod ostvaren kroz najam garsonjere tuženice-protutužiteljice može imati utjecaja u prosudbi samo njezinog doprinosa u stjecanju predmetnoga stana kao zajedničke imovine, pa ovo nižestupanjski sudovi zato pravilno cijene i zaključuju.
Slijedom utvrđenja da tuženica-protutužiteljca nije dala polog za kredit za adaptaciju kuće oca tužitelja-protutuženika, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva na povrat ovog iznosa od tužitelja-protutuženika, sve kada bi i postojala neka pravna osnova bilo po čl. 446. 451. ili 453. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje: ZOO) po kojoj bi ovo dugovanje tužitelj-protutuženik preuzeo za svoga oca vratiti ili ispuniti tuženici- protutužiteljici.
Valjalo je zato u svemu reviziju tuženice-protutužiteljice kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 11. travnja 2000. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.