Revr-818/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 818/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ljubice Munić, kao predsjednice vijeća, Ivice Crnića, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i Gordane Matasić Špoljarić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice B. Ž. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. V., dipl. iur., odvjetnik u Z., protiv tuženika Croatia Airlines d.d. iz Z., kojeg temeljem generalne punomoći broj Su-1207/03 zastupa punomoćnik H. M., dipl. iur., radi utvrđenja nezakonitosti prestanka radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1139/07-2 od 4. srpnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2889/00 od 27. veljače 2006., u sjednici održanoj 23. travnja 2008.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1139/07-2 od 4. srpnja 2007. i Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2889/00 od 27. veljače 2006. i predmet se vraća prvostupanjskom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se nezakonitom te se poništava rješenje o prestanku radnog odnosa br. 01- 5353/80 od 4. prosinca 1991. koje je donio privremeni organ Jugoslavenskog aerotransporta, Poduzeća za zračni saobraćaj iz B..

II. Nalaže se tuženiku Croatia Airlines d.d., Z., …, da tužiteljicu B. Ž., Z., rasporedi na radno mjesto referenta II grupe robne agencije u Poslovnoj jedinici Z., uz isplatu izgubljene zarade iskazane po mjesecima počevši od 1. listopada 1991. pa nadalje sa zateznom kamatom utvrđenom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz isplatu dospjelih a neisplaćenih mjesečnih doprinosa Fondu MIORH, uvećano za zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog mjesečnog doprinosa pa do isplate, i priznati joj radni staž upisom u radnu knjižicu počevši od 1. listopada 1991. do vraćanja na rad uz naknadu parničnog troška, sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica koja kao revizijske razloge navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Revidentica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu tako da tužbeni zahtjev prihvati odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na tužiteljičinu reviziju. Reviziju smatra neosnovanom i predlaže da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03. i 88/05. - dalje: ZPP).

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila radnica Jugoslavenskog aerotransporta (dalje: JAT) od 1974. do 15. listopada 1991., kad joj je radni odnos prestao na temelju rješenja JAT-a br. 01-5353/80 od 4. prosinca 1991.,

- da je odlukom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj od 7. studenoga 1991. osnovano poduzeće A. d.o.o. Z. u čiji su sastav ušle sve poslovne jedinice JAT-a na teritoriju Republike Hrvatske, dakle, i poslovna jedinica u kojoj je tužiteljica radila,

- da je A. d.o.o. pravni prednik tuženika Croatia airlines d.d. iz Zagreba.

Sudovi nižeg stupnja utvrđuju da tužiteljica nije zasnovala radni odnos s pravnim prednikom tuženika A.-om d.o.o., jer da A. d.o.o. nije bio pravni sljednik JAT-a i jer je tužiteljici radni odnos kod JAT-a prestao 15. listopada 1991., tj. prije osnivanja A. d.o.o. Prema rezultatima raspravljanja može se prihvatiti pravno stajalište sudova nižeg stupnja da A. d.o.o. nije bio pravni sljednik JAT-a.

No, ne može se, barem zasad, prihvatiti stajalište tih sudova da tužiteljica nije bila zatečena u radnom odnosu 7. studenoga 1991. tj. na dan osnivanja A. d.o.o.

I tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi tužiteljica je isticala da je JAT donio odluku da njoj prestaje radni odnos 4. prosinca 1991. i to unazad (retroaktivno) od 15. listopada 1991. Smatrala je da takva odluka nije dopuštena ni zakonita, jer djeluje retroaktivno, te da je ona u vrijeme osnivanja A. d.o.o., koji je nastao iz svih poslovnica JAT- a na teritoriju Republike Hrvatske, dakle, i iz poslovnice u kojoj je ona radila 7. studenoga 1991. bila zatečena kao radnica.

Ako bi tome bilo tako tada valja ocijeniti je li A. d.o.o. bio obvezan preuzeti tužiteljicu u radni odnos.

O tom prigovoru tužiteljice sudovi nižeg stupnja uopće se nisu očitovali niti su naveli razloge iz kojih bi se moglo razumjeti kakvo značenje daju navedenoj činjenici. Tako sastavljene odluke, dakle, nemaju razloga o odlučnoj činjenici je li na dan osnivanja A.-a d.o.o. tužiteljica bila zatečena kao radnik pravnog prednika sadašnjeg tuženika. Time su sudovi učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje revidentica, jer pobijana i prvostupanjska presuda nemaju razloga o toj odlučnoj činjenici. Drugostupanjski sud počinio je i bitnu povredu odredaba iz čl. 375. st. 1. ZPP-a jer u obrazloženju pobijane presude nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Osnovan je, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. t. 1. i 2. ZPP-a.

Pritom valja imati na umu da činjenica da A. d.o.o. nije pravni sljednik JAT-a nije odlučna za rezultat ovog spora. Za ocjenu je li A. d.o.o. morao preuzeti tužiteljicu kao svoju radnicu bitna je Uredba o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 52/91., dalje: Uredba). Odredbom članka 6. navedene Uredbe bilo je propisano da se poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske mogu odlukom zaposlenih donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu, time da ovu odluku može donijeti i Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj. Tako nastala pravna osoba, prema odredbi članka 8. stavka 2. Uredbe, nije odgovarala za obveze pravne osobe u čijem je sastavu bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala. Činjenica da je odluku o organiziranju A. d.o.o. donijela navedena Agencija, a ne sami radnici, ne znači i prestanak obveze A. d.o.o. glede radnog odnosa zatečenih djelatnika, jer nije bila intencija Uredbe da ti djelatnici dobiju otkaz. U suprotnom, to bi organiziranje bilo na štetu radnika, a što nije u skladu s legalnom svrhom same Uredbe, koja je i bila donesena radi zaštite gospodarskih interesa Republike Hrvatske u tadašnjim okolnostima.

Zato je za rezultat ovog spora bitno utvrditi i ocijeniti je li tužiteljica u vrijeme osnivanja A. d.o.o. bila zatečena kao radnica, o čemu se sudovi nižeg stupnja nisu očitovali. To zato jer su smatrali da je tužiteljici radni odnos prestao kod JAT-a 15. listopada 1991., dakle, prije osnivanja A. d.o.o. Pri tome su propustili ocijeniti je li tužiteljici radni odnos zaista prestao tog dana s obzirom da je odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice JAT donio 4. prosinca 1991., dakle, nakon što je A. d.o.o. već bio osnovan. Pri tome i sami sudovi ocjenjuju da je tužiteljica od 15. listopada 1991. do uključivo 7. studenoga 1991. dolazila na rad, ali taj rad smatraju faktičnim, a ne radnim odnosom.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 23. travnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Ljubica Munić, v.r.