Rev-1362/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1362/1991-2.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te Mladena Žuvele, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja K. D. Deutschland, koga zastupa Ž. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženog M. A., iz Z., radi utvrdjenja valjanosti kupoprodajnog ugovora i isplate 29.ooo DM, rješavajući reviziju stranaka, protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 19.rujna 1989. br. Gž-5481/89-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1988. br. P-2571/88, u sjednici održanoj dana 13. studenog 1991.,

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 19. rujna 1989. br. Gž-5481/89-2. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1988. br. P-2571/88. u dijelu izreke pod toč. I i tuženi obvezuje da tužitelju isplati dinarsku protuvrijednost 29.ooo DEM obračunatu prema tečaju na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče od 19.V 1988. g. kao dana tužbe do 6.X 1989.g. po stopi koju su plaćale banke na oročena nenamjenska sredstva preko godinu dana u mjestu ispunjenja, a od 7.X 1989. pa do isplate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po vidjenju te parnični trošak u iznosu od 66, 2o dinara, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud presudio:

"I. Tuženi A. M. iz Z., dužan je tužitelju K. D. isplatiti 29.ooo DEM sa zakonskom kamatom ili isplatiti dinarsku protuvrijednost obračunatu po tečaju na dan isplate sa zakonskom kamatom, koju plaćaju banke na oročena nenamjenska sredstva preko godinu dana u mjestu ispunjenja od 29.V 1987 do plateža, te naknaditi parnični trošak odmjeren sa 662.ooo dinara sve kroz 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II.Odbija se tužitelj sa alternativnim zahtjevom koji glasi:

"Tuženi M. A. iz Z., dužan je priznati valjanost kupoprodajnog ugovora od 29.V 1987.godine kojim je tužitelju D. K. prodao kuću u Z. za iznos od 14o.ooo DEM, pa je slijedom toga tuženi A. M. dužan sa tužiteljem sačiniti kupoprodajni ugovor, koji će u protivnom zamijeniti ova presuda, posebice izdati tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva kuće, sa imena tuženog na ime i vlasništvo tužitelja, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te tužitelju isplatiti iznos od 38.600.000 dinara, što čini protuvrijednost od 111.000 DEM, koje je dužan platiti tužitelj tuženom, sve kroz 15 dana, pod prijetnjom izvršenja, uz naknadu troška"."

Žalbu izjavljuje samo tuženi.

Drugostepeni sud preinačava prvostepenu presudu u toč. I izreke i sudi:

"Tuženi A. M. iz Z. dužan je tužitelju D. K. platiti dinarsku protuvrijednost za iznos od 29.000 DEM po tečaju na dan nastanka obveze tj. na dan 29.svibnja 1987. g. sa kamatom tekućom od 29.svibnja 1987. godine pa do isplate po stopi koju banka plaća na oročena nenamjenska sredstva preko godinu dana u mjestu ispunjenja, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za platež dinarske protuvrijednosti 29.000 DEM do isplate".

Tužitelj izjavljuje reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženi izjavljuje reviziju bez navodjenja revizijskih razloga.

Tuženi je odgovorio na reviziju tužitelja.

Javno tužilaštvo Hrvatske iako pozvano u smislu čl. 39o. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) nije dostavilo svoje izjašnjenje.

Revizija tužitelja je osnovana, a revizija tuženog nije osnovana.

Medju parničnim strankama nije sporno da je predmet kupoprodaje (29.V 1987.) bila kuća u Z., da je ugovorena cijena od 14o.ooo DEM, te da je tuženi (prodavalac) primio od tužitelja (kupca) iznos od 29.000 DEM.

U ovoj revizijskoj fazi postupka pravomoćno je odlučeno (nepobijani dio izreke prvostepene presude pod II) o ništavosti ugovora od 29.V

1987.g., pa revizijska

razglabanja o njegovoj (ne)valjanosti odnosno nepostojanju nisu više odlučna, iako valja reći da ugovor o prodaji (nekretnina) nije inače bio u vrijeme sklapanja ugovora ništav - kako to nalazi prvostepeni sud - samo zbog toga što je cijena (novčana obveza) izražena odnosno glasila na plaćanje u stranoj valuti protivna zakonu (čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju - "Sl.list SFRJ" br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88. i 85/89.) već je to imalo za posljedicu da se njezino ispunjenje može tražiti samo u domaćem novcu prema tečaju što je važio u trenutku nastanka obveze (čl. 394. Zakona o obveznim odnosima).

Posljedice ništavosti ugovora, a ona je, kako je već rečeno pravomoćno utvrdjena, dovode do restitucije, tako da. je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO).

To za konkretni slučaj znači da bi tuženi trebao vratiti tužitelju 29.ooo DEM primljenih 29.V 1987. godine.

Medjutim revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti, na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. lo. ZPP (ne predleži) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 386. ZPP), a kako je tužitelj u reviziji pobijao samo onaj dio odluke okružnog suda kojim je odlučeno da se dinarska protuvrijednost 29.ooo DEM obračunava prema tečaju DEM na dan nastanka obveze (prihvaća dakle gledište drugostepenog suda da mu je tuženi dužan isplatiti samo dinarsku protuvrijednost a ne i stranu valutu (DEM) to je u tom pravcu (prijedlog revizije) i preinačena drugostepena a i prvostepena odluka. Ujedno je tužitelju dosudjena i zatezna kamata u skladu sa zakonom (čl. 277. ZOO i čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate - "Sl.list SFRJ" br. 57/89.) imajući u vidu da je tuženi bio savjesni stjecatelj i da stoga zatezna kamata teče od dana tužbe (čl. 214. ZOO), te parnični trošak u skladu sa zahtjevom (čl. 166. ZPP).

Ovim je u cjelini prihvaćena revizija tužitelja.

Tuženikova revizija nije usvojena a niti je na njezine navode neposredno odgovarano jer u njoj nije bilo odlučnih navoda koji bi obrazlagali stav tuženog (prodavatelja) zbog kojih on ne bi bio dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništavog ugovora.

Odlučeno je zato kao u izreci (čl. 393. i 395. ZPP).

U Zagrebu, 13. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić,v.r.