I Kž-98/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 98/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Miroslava Šovanja i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. V. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. E. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. studenog 2006. br. K- 231/06, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 2007. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk, te branitelja opt. E. V., J. R., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. D. J., M. R., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. E. V. za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ, na temelju čl. 188. st. 2. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet (5) godina, a za kazneno djelo iz čl. 124. st. 1. i 3. KZ, na temelju čl. 124. st. 3. KZ kazna zatvora u trajanju od četiri

na jedinstvenu

(4) godine, pa se opt. E. V. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje kaznu zatvora u trajanju od osam (8) godina, u koju mu se na temelju č. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. ožujka 2005. godine, pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. E. V. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 30. studenog 2006. godine proglasio je krivim opt. E. V. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, silovanja iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ, za koje mu je na temelju čl. 188. st. 2. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine i kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 1. i 3. KZ, za koje mu je na temelju čl. 124. st. 3. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine, pa je uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. al. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina, u koju mu je na temelju čl.

I Kž 98/07-6

63. st. 1. KZ uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. ožujka 2005., pa nadalje.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP.

Na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP opt. D. J. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protupravnim oduzimanjem slobode iz čl. 124. st. 3. KZ.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP, te nagrada i nužni izdaci njegova branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači u pravcu žalbenih razloga i utvrdi kaznena odgovornost I. i II-optuženika za kaznena djela za koja ih se tereti optužnicom, odnosno preinači u odluci o kazni u odnosu na opt. V., uz utvrđenje strožih pojedinačnih kazni, te izricanje strože jedinstvene kazne zatvora.

Optuženik E. V. žali se po branitelju J. R., odvjetniku iz Z. i osobno (dva podneska) iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Branitelj moli da ga se izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. D. J. po branitelju M. R. odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika u odnosu na okr. J. odbije kao neosnovana. Predlaže da se branitelja izvijesti o sjednici vijeća.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 13. veljače 2007. godine br. KŽ-DO-251/07, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Nade Kolak-Parfenjuk, te branitelja optuženika, J. R. i M. R., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti opt. D. J. koji nije pristupio, a dostava poziva je bila uredno iskazana, te opt. E. V. koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, a vijeće i predsjednik vijeća nisu smatrali da bi njegova nazočnost bila svrhovita.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba opt. E. V. nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio presude

I Kž 98/07-6

Optuženik V. se u žalbi podnesenoj po branitelju žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama što bi ukazivalo na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

U navedenom optuženik nije u pravu, budući je sud prvog stupnja u razlozima presude naveo koje radnje u opisu djela predstavljaju silovanje, a koje protupravno oduzimanje slobode, a dao je i razloge za okolnosti koje djelima daju kvalificirani oblik, a sve navedeno proizlazi i iz vrlo opširnog činjeničnog opisa kaznenih djela na koji dio činjeničnih inkriminacija se odnose provedeni dokazi koje je prvostupanjski sud vrlo opširno obrazložio. Neosnovano opt. V. u žalbi navodi da iz pobijane presude nije vidljivo kako je optuženik slomio otpor oštećenice, te da je djelo počinio s namjerom.

Optuženik u tom dijelu žalbe nastoji relativizirati svoje postupke u slamanju otpora oštećenice prilikom silovanja, tvrdeći da oštećenica nije manifestirala protivljenje. Uporabu sile nastoji svesti na nenamjernu grubost pri spolnom odnosu za što nema podloge u provedenim dokazima i što sve predstavlja prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju upire opt. V., a ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. V. ustrajava na obrani, tražeći preocjenu provedenih dokaza, u čemu također nije u pravu budući sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio njegovu obranu, kao niti iskaze svjedoka S. L., S. B. i K. K., nasuprot iskaza oštećenice, te obrane opt. D. J..

Optuženik V. ustrajava na tvrdnji da je oštećenica mogla napustiti vozilo u svakom trenutku i da činjenica što je bila gola nije bila prepreka, ako se prihvati da ju je silovao i tukao i da bi nastavljanje takvih postupaka bilo izvjesno i nadalje, pa je napuštanje vozila manje zlo od onoga što je mogla očekivati.

Prije svega, tražiti logiku u postupanju oštećenice u situaciji kada je protupravno lišena slobode, silovana po jednom optuženiku u nazočnosti drugoga, tučena i maltretirana, skinuta do gola i takva vožena u osobnom automobilu, kada sve to traje od 10 sati ujutro do 2 sata u noći, je neprimjereno, jer očigledno tada kada je možda i imala mogućnost da napusti vozilo opt. V., nije za to imala snage, niti je to mogla učiniti bez odjeće, u 3. mjesecu kada je vani bio snijeg.

Nije sporno da je to pokušala učiniti prije silovanja, a nakon što ju je opt. V. tukao i skinuo golu, te ugurao u vozilo, pa je u tijeku vožnje pokušala otvoriti zadnja vrata, međutim, intervenirao je opt. J., želeći je spriječiti da ispadne iz jurećeg automobila i uspio je zatvoriti vrata, u kojim navodima su oštećenica i opt. J. bili suglasni.

Osim toga, u jednom trenutku oštećenica si je u vozilu nožem prerezala žile na lijevoj ruci, što je također nesporno utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem, a iz

I Kž 98/07-6

transkripata telefonskih razgovora, vođenih između oštećenice i policijskih djelatnika, proizlazi da je u više navrata uspjela nazvati policiju i tražiti pomoć.

Sve to opovrgava obranu opt. V. kao i iskaze svjedoka na koje se u žalbi poziva i koji su po ocjeni prvostupanjskog suda bili neuvjerljivi u tvrdnji da ništa neobično nisu primijetili na oštećenici.

Stoga prvostupanjski sud opravdano prihvaća iskaz oštećenice i opt. J. koji su u osnovi suglasni, a potvrđeni i iskazima svjedoka M. R., T. V., D. V., kojima su oštećenica i opt. J. ispričali što se dogodilo, te medicinskim vještačenjem iz kojeg je utvrđeno da je oštećenica kritičnog dana zadobila brojne ozljede u obliku natučenja s krvnim podljevima, oguljotine, laceracije, abrazije i modrice u predjelu ramena, nadlaktica, podlaktica, slabinskog predjela, lijeve strane debelog mesa, obje natkoljenice, potkoljenice, koljena i glave, koje ozljede su bile na granici teške tjelesne ozljede, iako su u konačnici okvalificirane kao tjelesna ozljeda. Ozljede su nastale brojnim udarcima jednog ili više tupotvrdih sredstava što može biti šaka, noga obuvena u cipelu ili slično sredstvo, a zadobivanje je trajalo neko duže vrijeme na što upućuje velik broj ozljeda praktički svih dijelova tijela, kako to proizlazi iz medicinskog vještačenja.

Opravdano prvostupanjski sud nakon takvih utvrđenja povreda oštećenice, koje su većim dijelom zadobivene prije spolnog odnosa, ne prihvaća obranu opt. V. da je spolni odnos bio dobrovoljan, a još je u najmanju ruku neuvjerljivija tvrdnja koju ponavlja i u osobno podnesenoj žalbi, da su nakon toga imali još tri dobrovoljna spolna odnosa.

Protivno žalbenim navodima opt. V. upotrijebljena sila i prijetnja su svakako bile dovoljnog intenziteta da slome otpor oštećenice, koji je nesporno pružala koliko je mogla, jer iz obrane opt. J. proizlazi da je oštećenica zapomagala, a da je opt. V. iz prtljažnika izvadio šipku i stavio je iznad zadnjeg sjedišta, te pozvao opt. J. da gleda prisilan spolni odnos. Sve navedeno, ne samo da govori o opravdanosti zaključka suda prvog stupnja o silovanju, kao nepravom složenom kaznenom djelu koje se sastoji od uporabe sile ili prijetnje i obljube, već i o opravdanosti zaključka da je djelo počinjeno na osobito okrutan i osobito ponižavajući način, koje zaključke prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja.

Nanošenje tako velikog broja ozljeda, patnji, straha i mučnine, kako je iskazivala oštećenica, obavljanje prisilnog spolnog odnosa pred trećom osobom, koja je to prisiljena gledati, omogućavaju zaključak da je optuženik na krajnje okrutan način oštećenici onemogućio bilo kakav ozbiljan otpor i da je kazneno djelo silovanja ostvareno ne samo na osobito okrutan način već i na naročito ponižavajući način.

Ne samo prije, već i nakon izvršenog silovanja opt. V. nastavlja voziti oštećenicu s mjesta na mjesto, golu, tuče ju i maltretira, a već je naprijed obrazloženo zbog čega je prihvatljiv oštećeničin navod da ne može napustiti vozilo i kada joj se za to ukazala prilika, pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da joj je opt. V. protupravno oduzeo slobodu uz uporabu sile i protiv njene volje i da je djelo počinjeno na okrutan način, koji zaključak opravdavaju tjelesne ozljede koje je zadobila i koje su rezultat velike doze grubosti, te pokušaj bijega iz jurećeg vozila, kao i samoozljeđivanje rezanjem žila na lijevoj ruci u nastojanju "da pobjegne" od svih patnji koje je proživljavala.

I Kž 98/07-6

Optuženik, u žalbi podnesenoj osobno, neosnovano nastoji osporiti utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu zadanih ozljeda tvrdeći da je oštećenicu tukao i otac, zanemarujući pri tome iskaz oštećenice kao i obranu opt. J. koji su u cijelosti suglasni i koji detaljno opisuju na koji način je opt. V. tukao oštećenicu, a što je utvrđeno i provedenim medicinskim vještačenjem.

Iskaz oštećenice nastoji se obezvrijediti pozivanjem na pisma koja je pisala opt. V. u zatvor, međutim, oštećenica je za to dala prihvatljive razloge navodeći da ih je pisala na nagovor supruge optuženika u cilju pogodovanja opt. V..

Navedena pisma nisu dovoljan argument da se njima ospori iskaz oštećenice, obrana opt. J., te iskazi roditelja i brata oštećenice, koji su u osnovi suglasni, pa ih je sud prvog stupnja osnovano prihvatio.

U odnosu na osporavanje namjere na počinjenje djela potrebno je reći da objektivni učin djela, kako je utvrđen po prvostupanjskom sudu, vremensko trajanje cijelog tog događanja pa i kada opt. J. odlazi, sami za sebe govore da je opt. V. postupao s izravnom namjerom, pa je neosnovana žalbena tvrdnja da nije bilo namjere na počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, već da je sve to bila svađa oko ljubavne veze između njega i oštećenice, te opt. J. i oštećenice.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba opt. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opt. V. žali se i državni odvjetnik smatrajući da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno u pogledu dogovora između optuženika u odnosu na počinjenje kaznenog djela o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude.

S obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon glede pravne kvalifikacije, nije osnovana žalba opt. V. niti zbog povrede kaznenog zakona.

Naime, optuženik u žalbi ističe da bi se eventualno moglo raditi o kaznenom djelu silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, a ne kvalificiranom obliku, čime u stvari, ponovo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju po sudu prvog stupnja. Dakle, radilo bi se o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona koja nije ostvarena, budući utvrđena činjenična osnova nije opravdavala pravnu kvalifikaciju koja se predlaže u žalbi, a iz ranije, u ovoj odluci, navedenih razloga.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni navodeći da je izrečena kazna prestroga, jer da je sud prvog stupnja podcijenio značaj postojećih olakotnih okolnosti, prije svega izraženo kajanje za nastalu situaciju. Svojim držanjem na sudu, smatra žalba, optuženik je u potpunosti

I Kž 98/07-6

dao do znanja da je, bez obzira na sve, svjestan svih okolnosti za koje se tereti i da je već vrijeme provedeno u pritvoru ostvarilo svrhu kažnjavanja.

Iz istog žalbenog osnova žali se i državni odvjetnik smatrajući utvrđene i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora preblagima, s obzirom na sve utvrđene okolnosti. Naime, smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupanju koje u bitnome odudara od prosjeka, koji se viđa kod takovih kaznenih djela, izvanprosječnoj jačini ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenih dobara, pri čemu je oštećenica zadobila tjelesnu ozljedu koja je na granici teške tjelesne ozljede. Također smatra da su olakotne okolnosti precijenjene, a neke uopće nije trebalo cijeniti kao takve prije svega dob optuženika koji je u zrelim godinama, a ne mlađe životne dobi, izraženo žaljenje i kajanje koje je bilo samo deklaratorno, brigu o malodobnoj djeci, koja svakako nije mogla biti adekvatna uz vođenje "dvostrukog života", kao i raniju neosuđivanost, s obzirom da je već prijavljivan zbog drugih kaznenih djela, što ukazuje na njegovu neusklađenost ponašanja sa zakonom.

U navedenom je državni odvjetnik u pravu, budući su neke olakotne okolnosti, prije svega dob opt. V., te njegove obiteljske prilike precijenjene s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, kao i izraženo žaljenje i kajanje koje se samo verbalizira. S druge strane, kada se uzmu u obzir vremenska duljina fizičkog zlostavljanja i izlaganja krajnje nedopustivom načinu ponižavanja te rijetko viđena brutalnost prema oštećenici, opravdano je optuženiku korigirati utvrđene kazne za svako pojedino djelo, kao i jedinstvenu kaznu zatvora, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude. Za očekivati je da će se tako izrečenim kaznama ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja.

Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a iz istih razloga nije prihvaćena žalba optuženika iz istog žalbenog osnova.

U odnosu na oslobađajući dio presude

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žali se državni odvjetnik smatrajući da je između opt. V. i opt. J. postojao dogovor da se osvete oštećenici i da je opt. J. počinio kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode.

U navedenoj tvrdnji državni odvjetnik nije u pravu budući iz obrana oba optuženika proizlazi da je njihov dogovor sezao samo do razgovora i razrješenja međusobnih odnosa u "ljubavnom trokutu".

Da opt. J. nije znao za namjere opt. V. opravdano prvostupanjski sud zaključuje na temelju njegova ponašanja koje potvrđuje i sama oštećenica, kada op. J. nastoji uvjeriti opt. V. da ne tuče oštećenicu, da ju je pod prijetnjom opt. V. samo jednom blaže udario, što mu oštećenica ne zamjera, već mu zamjera samo to što je nije branio i što nije pozvao njene roditelje kada je izašao iz vozila.

Međutim, tu treba imati prvenstveno u vidu nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, što državni odvjetnik propušta analizirati i akceptirati.

Naime, iz tog nalaza proizlazi da je opt. J. smanjenih sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja i vladanja svojom voljom, tempore criminis, a prema strukturi svoje ličnosti uvijek

I Kž 98/07-6

će prije izabrati pasivno i izbjegavajući postavljanje, nego aktivno ponašanje u kojem bi otvoreno ulazio u konfliktne situacije i pokazivao agresiju.

U tom svijetlu treba sagledati sve njegove postupke na osnovu kojih državni odvjetnik neosnovano zaključuje da je kao supočinitelj pristao na ponašanje opt. V. i da se ničim od njega nije distancirao, za što ga ne tereti niti sama oštećenica.

Za prihvatiti je da je jedini postupak koji bi išao u prilog državnog odvjetnika, sprječavanje oštećenice da iskoči iz jurećeg vozila, bio u svrhu njezine zaštite, a ne u svrhu lišenja slobode, dok ostali postupci koji se apostrofiraju u žalbi državnog odvjetnika, a koji su utvrđeni po prvostupanjskom sudu, nisu takvog karaktera da bi omogućavali zaključak da je opt. J. sudjelovao u jednom djelu radnji i time ostvario bitna obilježja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. To prije svega proizlazi iz iskaza oštećenice, pa stoga opravdano prvostupanjski sud donosi oslobađajuću odluku, koju prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, a u odnosu na opt. V. zaključuje da nije postojao dogovor o kojem ogovori državni odvjetnik.

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Dražen Tripalo, v.r.