Supreme Court dismisses appeal in labor dispute where employer validly terminated employee for serious misconduct.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming the employer's right to terminate the employment contract. The lower courts ruled that the employee's use of the company vehicle for personal errands, including causing a traffic accident and embezzling money, constituted a serious breach of duty justifying immediate dismissal. The appellate court found no procedural errors or misapplication of law, noting that the employee had accepted a fixed-term contract which superseded the previous indefinite one, making the termination legally sound.
Legislator headnote
AI generatedČl. 392. a) st. 1. ZPP; Čl. 118. st. 2. ZR: The Supreme Court may reject an appeal if the lower court correctly applied the law and facts, particularly when the employee's serious misconduct justifies termination without requiring further defense opportunities.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 176/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz Ž., zastupane po D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika Š. d.o.o. V., zastupanog po S. Z. i N. B., odvjetnicima u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2626/06 od 18. prosinca 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1373/05 od 13. travnja 2006., u sjednici održanoj 14. srpnja 2009.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljica u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništavosti ugovora o radu na određeno vrijeme zbog dodatnog probnog rada sklopljen dana 2. siječnja 2004., utvrđenje da je ništava tuženikova odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 3. ožujka 2004., te da se sudski raskida ugovor o radu od 1. srpnja 2003. uz obvezu tuženika da tužiteljici isplati neisplaćene plaće u iznosu od 2.400,00 kn mjesečno. Odbijen je i tužbeni zahtjev za naknadu štete od 24.000,00 kn s pripadajućom kamatom, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška. Ujedno je odlučeno da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi parnični trošak od 15.840,00 kn.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju, pa istu pobija zbog povrede odredaba ZPP-a, te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači odluku drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i usvoji njen tužbeni zahtjev i tuženika obveže da joj naknadi ni trošak, odnosno da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet prouzročeni parnič
vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 8.
Suprotno revizijskim navodima tužiteljice drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode koji su bili odlučni za suđenje u ovom prijeporu, pa u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1., kao i čl. 8., koju povredu sadržajno ističe revident.
U reviziji se osporavaju utvrđenja nižestupanjskih sudova o postojanju odlučnih činjenica na kojima počiva pobijana predmetna odluka, a što je zapravo prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji se u revizijskom stadiju postupka u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a ne mogu isticati.
Nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Sadrže razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, odnosno rezultatom cjelokupnog postupka, pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje revizijom. U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena ni bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema odredbi čl. 118. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst – dalje: ZR) poslodavac nije dužan omogućiti radniku iznošenje obrane kada postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, kako je to zaključeno po nižestupanjskim sudovima.
U postupku je utvrđeno da su parnične stranke imale zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2003., ali je tužiteljica potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 2. siječnja 2004. prihvatila taj drugi ugovor o radu. Tužiteljica da navedeni ugovor od 1. srpnja 2003. nije pobijala niti osporavala do trenutka kada je ustala tužbom u ovom prijeporu.
S obzirom na iznijeto pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ne mogu istovremeno egzistirati dva ugovora o radu između istog zaposlenika i istog poslodavca, jer je zaključenjem drugog tj. onog od 2. siječnja 2004. prestao egzistirati onaj ugovor od 1. srpnja 2003., što znači da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljici otkazao zapravo ugovor o radu na određeno vrijeme tj. onaj od 2. siječnja 2004.
U postupku je utvrđeno da je tužiteljici tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa navedenih u osporavajućoj odluci od 3. ožujka 2004. tj. koristila osobno vozilo tuženika za cjelodnevne potrebe kako Auto-kuće tako i za osobne potrebe, da je u osobne potrebe koristila mobilni telefon tuženika, da je dana 21. veljače 2004. ostavila automobil tuženika kojeg je redovno koristila na servisu s obrazloženjem da je vozilo neispravno, odnosno da trokira motor, a da se radilo o tome što tužiteljica nije ulila gorivo u isti. Tog istog dana da je uzela drugo vozilo pripremljeno za isporuku stranci, te da je istim skrivila i izazvala prometnu nezgodu, te da je otuđivala novac koji je uzimala na ime kapare od kupaca vozila, te se njime koristila, a da o tome nije nikoga upoznala.
S iznijetog nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da su se ostvarile odlučne činjenice na kojima počiva predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu i da je tuženik istu donio uz pravilnu primjenu procesnopravnih i materijalnopravnih odredbi radi čega su pravilno presudili kad su tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena odluka o prestanku radnog odnosa s danom 29. veljače 2004. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 3. ožujka 2004., te da radni odnos tužiteljice nije prestao, odbili kao neosnovan.
Kako je u postupku utvrđeno da je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 107. – pročišćeni tekst čl. 114. ZR-a, to su pravilno presudili kad su odbili i preostale tužbene zahtjeve tužiteljice.
Iz iznijetih razloga, reviziju tužiteljice je trebalo odbiti kao neosnovanu, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni oni razlozi na koje revizijski sud u smislu odredbe čl. 392. a) st. 1. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 14. srpnja 2009.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.