I Kž-981/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 981/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.Š. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 27. srpnja 1993. K-44/93, u sjednici održanoj 11. siječnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. S.Š., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Splitu kao sud prvog stupnja je presudom od 27. srpnja 1993. K-44/93 opt. S.Š. oglasio krivim zbog počinjenja krivčnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. lipnja 1993. nadalje, po čl. 100. st. 12. ZKP oštečenicu Č.M. s imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu, a po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. ZKP optuženika obvezao da nadoknadi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 343.760 HRD.

Protiv te prvostupne presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik prvostupnu presudu pobija zbog odluke o krivčnoj sankciji i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik prvostupnu presudu pobija osobno podnijetom žalbom u kojoj ne navodi žalbene osnove, no iz njenog sadržaja proizlazi da tu presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji, dok u žalbi podnijetoj po branitelju M.B., odvj. iz S., tu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog posutpka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, te zbog odluke o krivčnoj sankciji, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno, da se preinači u pravnoj oznaci dijela i u odluci o kazni na blaže, uz potprijedlog da se pritvor nad optuženikom ukine.

Sud prvog stupnja primjerke žalbi nije dostavljao protivnim stranama na odgovor, no optuženik je po branitelju podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana. Sud drugog stupnja odgovor na žalbu ne uzima u razmatranje (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivčnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 22. prosinca 1993. Ktž-1539/93 predložio da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Sud drugog stupnja ispitao je prvostupnu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama, ali je po službenoj dužnosti ispitao i da li postoje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama tog Zakona provedena u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP). Pri tome nisu nađene one povrede zakona koje predviđa odredba čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Na žalbu optuženika:

Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali pri tome ne navodi koju je to konkretnu povredu sud provog stupnja počinio i iz kojih razloga to proizlazi.

Zbog toga sud drugog stupnja nije u mogućnosti da žalitelju iznese konkretnije razloge zbog čega smatra da u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Ako bi se i uzelo da žalitelj prigovara razlozima pobijane presude kao da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturiječni, onda ni takav prigovor ne stoji, jer sud drugog stupnja nalazi, suprotno tome, da su razlozi prvostupne presude o svim odlučnim činjenicama potpuno jasni i konkretni, kako između sebe, tako i naspram sadržaja izvedenih dokaza. Stoga pružaju pouzdanu osnovu za utvrđeno činjenično stanje.

Zatim žalitelj pobija prvostupnu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i navodi da izvedeni dokazi ukazuju na to da je optuženik počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 4. u svezi st. 2. i 1. KZRH, ili eventualno nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, odnosno, ako se i uzme da je počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, da je to počinjeno s eventualnim mišljenjem.

Suprotno ocjeni žalitelja, sud drugog stupnja smatra da je sud prvog stupnja pouzdano i pravilno zaključio da postoje sve odlučne činjenice kojima su ostvarena obilježja pokušaja krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i to u objektivnom i subjektivnom smislu (direktnim umišljajem). Pouzdano su utvrđene i ostale činjenice o kojima neposredno ovisi primjena pojedinih odredbi krivičnog zakona.

Žalitelj smatra da je prije donošenja konačnog zaključka sud prvog stupnja trebao provesti tzv. kombinirano vještačenje po vještacima sudske medicine i balistike, kao i da je svjedoke trebalo detaljnije saslušati o činjenici u kojem pobližem položaju se nalazilo tijelo oštećenice, odnosno pištolj u rukama optuženika u času ispaljenja, što smatra važnim za ocjenu da li se radilo o slučajnom ispaljenju o krivičnom djelu teške tjelesne ozljede, nehatnog ozljeđivanja oštećenice ili pak ubojstva uz eventualni umišljaj.

Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja takav prigovor, ujedno i dokazni prijedlog žalbe nije osnovan. Prije svega, osim oštećenice i optuženika počinjenju djela nitko drugi nije prisustvovao, pa je o činjenicama vezanim neposredno za taj prigovor neosnovano predlagati detaljnije saslušavanje ostalih

I Kž 981/93.

svjedoka. Nadalje, žalba nigdje ne sadrži tvrdnju da je iskaz oštećenice neistinit, pa to znači da nema prigovora na ocjenu suda prvog stupnja koji je iskaz oštećenice prihvatio vjerodostojnim.

U iskazu oštećenice, što je bitno, postoji opis da je optuženik oštećenici već prije nego što ju je dovukao u prizemlje stambene kuće prijetio, šamarajući je, da se neka ne otimlje jer da će je ubiti, a u tom prizemlju da ju je u jednom momentu odgurnuo na oko jedan metar od sebe, izvadio pištolj i rekao: "sad ću te ubiti". Takav iskaz oštećenice predstavlja neposredni dokaz o odlučnoj činjenici stupnja krivične odgovornosti i u okolnostima da ostali izvedeni dokazi, ocijenjivani u smislu odredbe čl. 337. st. 2. ZKP, nisu osporili njegovu istinitost, taj dokaz predstavlja čvrsti temelj za zaključak o direktnom umišljaju.

Utvrđene ozljede koje je zadobila oštećenica i koje su razjašnjene u nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine prim.dr. I.J., (napose smjer strijelnog kanala) nisu u koliziji s iskazom oštećenice. Žalitelj ne prigovara vjerodostojnosti medicinske dokumentacije i nalazu i mišljenju rečenog vještaka, otuda niti tome što je sud prvog stupnja taj dokaz prihvatio kao istinit. Kod takvog stanja stvari doista nije bilo potrebe provoditi komibinirano vještačenje koje žalba predlaže.

Valja dodati još i to da je žalba neuvjerljiva i zbog toga što nudi tri različite verzije koje jedna drugu zapravo isključuju, a to pokazuje da žalitelj uopće ne uzima u obzir rezultate izvedenih dokaza.

Žalitelj zatim prigovara zaključku suda prvog stupnja prema kojem je optuženik imao sačuvanu svjest i volju i to još uvijek na onoj razini koja je preduvjet krivične odgovornosti, smatrajući da vještak neuropsihijatrijske struke nije odgovorio na pitanje da li je optuženik tempore criminis (uslijed uzimanja anabolika) bio u takvom psihičkom stanju da nije mogao biti svjestan radnje potezanja obarača i ispaljenja hica iz pištolja. Tako žalitelj, zapravo, predlaže dopunsko vještačenja po vještaku neuropsihijatrijske struke.

Sud drugog stupnja ne smatra ni taj prigovor osnovanim. Prethodno treba reći da žalba ne pobija istinitost nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka prof. dr. U.B., već samo smatra da ovaj nije dao odgovor na relevantno pitanje. To, međutim, ne stoji, jer je navedeni vještak u svom konačnom zaključku iznio da je optuženik bio u stanju smanjene uračunljivosti ali ne bitno (ovo ako prethodno nije uzimao stimulativna i anabolička sredstva), odnosno da je optuženikova mogućnost shvaćanja i upravljanja postupcima za konkretni učin bila bitno smanjena, (ako je prethodno uzimao anabolike i centralne stimulanse).

Sud prvog stupnja je, obzirom na ostale izvedene dokaze, zaključio da je optuženik prethodno uzimao takva sredstva i da je zato tempore criminis bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti (dakle, povoljnije za optuženika). To znači da je i ova odlučna činjenica pouzdano utvrđena. Žalba je neuvjerljiva i zbog toga što bez ikakvog oslonca na taj dokaz ili druge dokaze, odnosno bez ozbiljnijeg obrazloženja samo postavlja dilemu da optuženik možda nije bio svjestan svoje radnje i njenog načina. Zato i nije opravdan prijedlog za dopunskim neuropsihijatrijskim vještačenjem.

Uz to žalitelj tvrdi da je kod optuženika mogla nastati momentalna amnezija koja bi bitno utjecala na zaključak o uračunljivosti tempore criminis i pri tome se poziva na nalaz i mišljenje ovog vještaka. To, međutim, nije osnovano, jer neuropsihijatrijski vještak nije dao mišljenje da je kod optuženika, (za slučaj uzimanja stimulansa i anabolika) nastupio kratki period amnezije (što bi prema žalitelju dovelo do neuračunljivosti), već je u obrazlaganju ocijena da bi se u tom slučaju radilo o bitno smanjenoj uračunljivosti, navedeno da (i to prema iskazu optuženika) postoji kratki period amnezije, a to bi ukazivalo da postoji čimbenik koji bi od smanjene uračunljivosti, (ali ne bitno), doveo do bitno smanjene uračunljivosti.

Tako je konačno sud prvog stupnja i utvrdio. Zato niti u svezi s ovim postavljenim pitanjem u žalbi nema potrebe za dopunskim neuropsihijatrijskim vještačenjem. Valja uz navedeno još dodati i to da je napravilno stajalište žalitelja o tome da su direktni umišljaj i bitno smanjena uračunljivost u pravilu inkopatibilni, na što, između ostaloga, neposredno upućuje i odredba čl.

10. st.

2. OKZRH, prema kojoj se počinitelj krivičnog djela u stanju bitno smanjene uračunljivosti može (samo) blaže kazniti, a to pretpostavlja da je krivično odgovoran, naravno, ako je djelo počinio s umišljajem, odnosno nehatom ako je i nehat po zakonu kažnjiv.

I Kž 981/93.

Žalitelj nadalje prvostupnu presudu pobija i zbog povrede krivčnog zakona, ali ni taj osnov konkretno ne opredjeljuje jer ne navodi koja je povreda iz čl. 355. ZKP počinjena i iz kojih to razloga proizlazi. Sadržaj žalbe pokazuje da je žalitelj imao u vidu povredu iz čl. 355. toč. 4. ZKP, jer sugerira primjenu čl. 41. st. 4. u svezi st. 2. i 1. KZRH, odnosno čl. 37. KZRH odnosno čl. 9. st. 1. OKZRH, ali i to je zapravo istaknuto kao tzv. posredna povreda krivčnog zakona.

Sud drugog stupnja, suprotno tome, smatra da je u pobijanoj presudi krivični zakon u svemu pravilno primjenjen i da nije ostvarena ni jedna povreda iz čl. 355. ZKP.

Kod tzv. posredne povrede krivičnog zakona uzima se da ona postoji kada do primjene krivičnog zakona dođe u situacijama u kojima činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ali se tu zapravo radi o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja je prethodno u ovoj presudi već iznio razloge zbog kojih smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno glede svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koje su žalbom pobijane (uračunljivost i njen stupanj i direktni umišljaj na krivčno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH) pa te razloge ovdje ne treba ponavljati. Ti razlozi govore ujedno i to da sud prvog stupnja nije počinio povredu krivičnog zakona čak ni u smislu tzv. posredne povrede.

Podredno žalitelj prvostupnu presudu pobija zbog odluke o kazni.

Po ocjeni suda drugog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci je pravilno i zakonito odmjerena. Sud prvog stupnja je pri izricanju kazne primijenio odredbe čl. 38. toč. 1. u svezi čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, te je izrekao kaznu ztvora značajnije ispod posebnog zakonskog minimuma od pet godina. Iako to nije izričito navedeno, ipak je jasno da je uz bitno smanjenu uračunljivost uzeo u obzir i to da je krivično djelo ostalo u pokušaju, što proizlazi iz primjene same odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. OKZRH. Ostale olakotne okolnosti su potpuno utvrđene i pravilno vrednovane. One ni po ocjeni suda drugog stupnja u konkretnom slučaju ne predstavljaju osobito olakotne okolnosti koje bi dovele do primjene čl. 38. toč. 2. OKZRH, čak niti zajedno s onim olakotnim okolnostima koje se ističu tek u žalbi (tj. da je optuženik hranitelj roditelja koji imaju mala primanja i uz to još i slijepog brata). S druge strane utvrđene otegotne okolnosti, koje su pravilno po sudu prvog stupnja vrednovane, ne dopuštaju izricanje blaže kazne.

Zbog iznijetih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 374. ZKP).

Na žalbu državnog odvjetnika

Žalitelj pobija odluku o kazni, smatrajući da sud prvog stupnja nije kao otegotno uzeo u obzir to što je optuženik nakon počinjenja djela oštećenicu ostavio i to s takvim ozljedama opasnim po život koje će vjerojatno rezultirati njenom neplodnošću.

Unatoč tim otegotnim okolnostima, time da je neplodnost samo pretpostavka, a ne i utvrđena činjenica, sud drugog stupnja ne smatra da bi izricanje strože kazne imalo opravdanja. Žalitelja se upućuje na iznijete razloge drugostupne presude u svezi optuženikove žalbe, kao i ponovno i na razloge pobijane presude. Iz tih razloga je vidljivo da su utvrđene brojne olakotne okolnosti, među kojima su najznačajnije bitno smanjena uračunljivost optuženika i pokušaj, dakle takve koje predstavljaju zakonski osnov za mogućnost izricanja blaže kazne ispod posebnog minimuma.

Slijedom iznijetih razloga trebalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu, a kako je odbijena i žalba optuženika, pobijana presuda je potvrđena (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 11. siječnja 1994.

I Kž 981/93.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)