Croatian Supreme Court dismisses appeal as non-founded due to lack of causal link between loan default and rental loss.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court's decision denying damages for lost rental income. The appellant argued that the defendant's failure to repay a loan caused the delay in completing a rental property, resulting in financial loss. The court rejected this claim, holding that the non-repayment of the loan was not a legally relevant cause for the delayed completion and subsequent lower rental rates. Consequently, the court affirmed that no causal relationship existed between the debt default and the alleged damages.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392. a. ZPP; čl. 154. st. 1. ZOO: The court established that a claim for damages requires a legally relevant causal link between the breach and the loss, excluding non-typical events like loan defaults from causing specific economic losses from delayed project completion.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 484/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u O. d. M. i p. u S., protiv tuženika A. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-3536/08 od 11. prosinca 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj I P-3655/99 od 18. siječnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2010.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 157.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 94.500,00 kuna od 1. kolovoza 1998., a na iznos od 63.000,00 kuna od 1. listopada 1998. do isplate, a ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, podredno da ukine pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova revizije.
Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prva i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.
Osim toga, revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer na temelju odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može osnovano izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nadalje, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392.a. ZPP.
U postupku pred općinskim i županijskim sudom utvrđeno je da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu, da je 15. svibnja 1998. tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 50.000 DEM na rok od 10 dana, da je tuženik vratio 15.000 DEM, a ostatak nije vratio. Također je utvrđeno da je u ovom predmetu pravomoćnom presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1142/01 od 26. ožujka 2004., tuženik obvezan vratiti tužitelju još daljnji iznos od 35.000 DEM. Utvrđeno je da je tužitelj 1980. započeo gradnju kuće u P. na otoku B. i da je kuća trebala biti dovršena do 1. srpnja 1998., da je kuća građena s namjerom da se iznajmljuje turistima, da apartmani nisu iznajmljivani u 7 mjesecu 1998., nego u 8 mjesecu 1998. i to po nižoj cijeni zbog toga što nisu bili dovršenosti radovi na uređenju apartmana.
Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da ne postoji odgovarajuća uzročna veza između toga što tuženik nije u cijelosti vratio zajam tužitelju i štete koja je tužitelju nastala zbog izgubljene zarade od iznajmljivanja apartmana tijekom 1998. pa su pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), odbili tužbeni zahtjev.
Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nevraćanje pozajmljenog iznosa nije u uzročnoj svezi s nastankom štete tužitelju. Treba imati na umu da u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a za štetu odgovara ona osoba koja ju je uzrokovala.
Tužitelju je šteta nastala zbog toga što radovi na kući za iznajmljivanje nisu bili dovršeni u 7 mjesecu 1998. pa kuća nije bila iznajmljena turistima, već je iznajmljivanje započelo 2. kolovoza 1998., ali po nižim cijenama zbog toga što radovi nisu bili dovršeni. Pravilno sudovi nižeg stupnja zaključuju da, iako tuženik nije vratio više od dvije trećine pozajmljenog iznosa, tužitelj je radove završio, ali sa zakašnjenjem pa činjenica da tuženik nije na vrijeme vratio pozajmljeni iznos nije u uzročnoj vezi sa nastalom štetom.
Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti bliže ili dalje u vezi s nastalom štetom, uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan, jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određenih šteta, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete.
Prema tome, činjenica da je tužitelj pozajmio tuženiku određeni novčani iznos, a da taj iznos tuženik nije u roku vratio tužitelju, ne može se smatrati uzrokom štete koja je nastala tužitelju zbog neiznajmljivanja apartmana.
Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).
Na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 24. veljače 2010.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.