I Kž-1222/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1222/04-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Zlate Lipnjak-Bosanac i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. T. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 28. rujna 2004. godine, broj K- 36/04, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josipa Čule, u sjednici održanoj dana 23. lipnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom Županijski sud u Vukovaru, nakon što je pravomoćnim rješenjem dopuštena obnova postupka u odnosu na opt. V. T., djelomično stavio izvan snage presudu Županijskog suda u Osijeku, broj K-6/96 od 04. prosinca 1996. godine, pravomoćnu 27. veljače 1997. godine, i opt. V. T. oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Temeljem čl. 91. u svezi čl. 87. st. 1. i 2. ZKP/93, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predložio pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem svog branitelja V. O., odvjetnika iz V., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

I Kž 1222/04-3

Prije održavanja sjednice vijeća temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika uvaži, prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, u čemu je na sjednici vijeća ovog suda ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josip Čule.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Doduše, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka (iz čl. 354. st. 2. ZKP-a/93) jer sud nije pažljivo ispitao i utvrdio činjenice odnosno savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima. Radi se o tome da žalitelj ne prihvaća zaključke koje je sud prvog stupnja izveo iz provedenih dokaza, a što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koja je, i po mišljenju Vrhovnog suda, utemeljena.

Iz dokaza koje je proveo prvostupanjski sud, preuranjen je, za sada, zaključak kako nema dokaza da bi optuženik, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta.

Nasuprot obrani optuženika, koji rezolutno tvrdi kako „…sigurno…“ nije dana … godine dolazio u blizinu zgrade pogona „B. k." i nije vidio P. D., svjedoci D. V. i M. L. su suglasno iskazali da je optuženik u kritično vrijeme, dakle … godine, bio na mjestu događaja. M. L. je vidio osobu koja je udarila P. D., te naglasio za optuženika „…stisnutom šakom udario je D. P.…“ (list 46 spisa), odnosno deset godina kasnije je rekao „…valjda ga je V. T. onako ćušnuo i uhvatio rukama…“ (list 271 spisa), a zatim izvukao iz grupe i pri tom rekao "ajde dođi sada, imat ćeš dvije kuće u B. s.". Neovisno o izmjenama svog iskaza, koje su uslijedile nakon znatnog proteka vremena (što je sud propustio analizirati), M. L. je ostao pri svojim osnovnim tvrdnjama „…ja i danas mislim da je to…V. T. koji je tu optuženi…“. Svjedok je bio decidiran da je V. T. tada imao svjetiljku kod sebe, kojom je obasjao lice, prišao mu, pitao ga zar ga ne poznaje, te rekao "ja sam V. iz Č.". Nasuprot ovakvom iskazu svjedoka optuženik je iskazao kako je M. L. zadnji put vidio 1980. godine. I D. V. je vidio optuženika koji je sa baterijskom svjetiljkom pristupio P. D., koji je bio u koloni, i rekao mu "ti si tu i ići ćeš s nama (ili sa mnom) za B. S.".

U pravu je žalitelj kada tvrdi kako iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su svi, koji su se nalazili u koloni prema autobusu, bili u velikom strahu za svoj život. Uostalom ta činjenica je notorna. B. M. je iskazao da su ga prozivali i vodili na strijeljanje („…ali srećom se to nije dogodilo…“), D. V. kako je vladao strah, a M. L. kako je morao je gledati samo naprijed. U takvim okolnostima doista nije za očekivati hladno i sabrano uočavanje svih okolnosti i činjenica, o čemu je sud, analizirajući dokazni postupak, morao više voditi računa.

Iz iskaza D. V. i M. L., koji poznaju optuženika, nedvojbeno slijedi da je optuženik, suprotno njegovoj obrani, ipak bio na mjestu događaja. Iz iskaza M. L. proizlazi i to da je optuženik povukao rukama za prsa P. D. i da ga je udario. Ovo nije vidio D. V., ali je istaknuo kako je u koloni „…D. bio iza mene jedno peti, šesti…“, iz čega se može izvesti zaključak i da je, u postojećim okolnostima, svjedok takav događaj mogao vrlo teško zapaziti.

I Kž 1222/04-3

Sud, doduše, napominje kako nije prihvatio dio obrane optuženika da nije bio na mjestu događaja, ali zaključuje kako ništa ne ukazuje da bi optuženik bio počinitelj kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, već obranu optuženika tumači na način da je takvom obranom "jednostavno htio izbjeći uopće mogućnost da je bio na licu mjesta". Obrana optuženika se, dakako, može tumačiti i na bitno drugačiji način nego što to čini sud prvog stupnja.

Obzirom na iskaze saslušanih svjedoka, a promatrajući ih u kontekstu obrane optuženika, za sada je preuranjena tvrdnja suda prvog stupnja kako je „…konačni zaključak suda da optuženik nije počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva…“.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno izvesti sve dokaze i izvršiti suočenje optuženika sa svjedocima, poglavito s M. L. i D. V., a po potrebi i međusobno suočiti ovu dvojicu svjedoka. Sve radnje treba poduzeti sa ciljem kako bi se s punom izvjesnošću utvrdilo je li optuženik bio ta osoba koja se kretala sa svjetiljkom kraj kolone zarobljenika, koja je došla do P. D. i obratila mu se, odnosno je li optuženik doista osoba koja je izvukla iz grupe P. D. i šakama ga pretukla. Nadalje, u ponovljenom postupku raspravit će se sva sporna pitanja i otkloniti nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, te će se, nakon svestrane i kritične ocjene svih izvedenih dokaza, isti pravilno ocijeniti, kako bi se utvrdilo pravno relevantno činjenično stanje na kojem će se utemeljiti nova i na zakonu osnovanu presuda.

Iz iznijetih razloga trebalo je temeljem čl. 388. st. 1.ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. lipnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.