Rev-817/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 817/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz Đ., koju zastupa M. P., odvjetnik u Đ., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Đakovu, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 6. lipnja 1996. godine broj Gž-938/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 27. veljače 1996. godine broj P-472/94-8, u sjednici održanoj dana 30. prosinca 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. lipnja 1996. godine broj Gž-938/96-2 i presuda Općinskog suda u Đakovu od 27. veljače 1996. godine broj P-472/94-8 u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen kao i odluci o parničnim troškovima, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici 21.791,70 kn sa zateznim kamatama od 27. veljače 1996. godine do isplate i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 4.360,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače odbijanjem tužbenog zahtjeva, ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Utvrđeno je da je 21. listopada 1993. godine mobiliziran osobni automobil tužiteljice i predan na uporabu VP 2229 Hrvatske vojske u ispravnom stanju, a vraćen je tužiteljici 8. siječnja 1994. godine oštećen. Radilo se o tzv. totalnoj šteti koja je iznosila 21.791,70 kn, a automobil tužiteljice je bio oštećen u prometnoj nezgodi pri obavljanju vojnih zadataka.

Smatrajući da je tuženik bio obvezan tužiteljici njezin automobil vratiti u ispravnom stanju, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik odgovoran za naknadu štete, te su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev.

Tužiteljica traži naknadu štete kao osoba kojoj je mobilizirano vozilo za potrebe hrvatske vojske, te vozilo vraćeno oštećeno jer smatra da je tuženik bio dužan vratiti vozilo u ispravnom stanju.

Prema odredbi čl. 13. tada važećeg Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 74/93, - pročišćeni tekst) građani imaju materijalnu obvezu davanja vozila i drugih sredstava oružanim snagama, a prema odredbi čl. 20. toč. 9. istog Zakona Vlada Republike Hrvatske donosi propise o izvršavanju obveze davanja materijalnih sredstava za potrebe obrane.

Odredbom pak čl. 196. st. 2. istog Zakona određeno je da propisi doneseni u skladu s odredbama Zakona o općenarodnoj obrani (“Narodne novine”, broj 27/84, 33/89 i 47/90.) ostaju na snazi do donošenja propisa koje treba donijeti Vlada Republike Hrvatske ukoliko su u skladu s odredbama tog Zakona.

Vlada Republike Hrvatske nije donijela propise o izvršavanju obveze davanja sredstava za potrebe obrane, pa se ima primijeniti Uredba o izvršavanju obveza davanja materijalnih sredstava za potrebe opće narodne obrane (“Narodne novine”, broj 39/84.) kao propis koji je ostao na snazi.

Prema odredbi čl. 7. spomenute Uredbe pripada naknada onome kome je oštećeno uzeto materijalno sredstvo.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili odlučne činjenice sa stajalište naprijed navedenih propisa, te ocijenili pripada li tužiteljici naknada i u kojem iznosu za oštećeno mobilizirano vozilo.

Uzgred je navesti da je odredbom čl. 83. st. 5. sada važećeg Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 33/02.) izričito propisano da ako na sredstvima ustupljenim za potrebe obrane nastane šteta oštećeniku pripada naknada za stvarnu štetu.

Napomenuti je da je u ovom predmetu bio prekinut postupak temeljem odredbe čl. 184. a) st. 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 112/99.), a koji je nastavljen temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (“Narodne novine”, broj 117/03.), pa s obzirom na odredbu čl. 3. st. 2. tog Zakona treba ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti za pretpostavku da se ovdje radi o ratnoj šteti, jer tužena ne odgovara za ratnu štetu (čl. 2. spomenutog Zakona).

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije u pobijanom dijelu ukinuti nižestupanjske presude i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st.

2. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje u tekstu ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud raspraviti sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, a zatim će donijeti novu presudu.

S obzirom da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 30. prosinca 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.