Rev-x-1081/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1081/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz S., zastupanog po punomoćniku I. T., odvjetniku iz S., protiv tuženika F. Š. iz S., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 9686/11-2 od 7. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-1015/08-92 od 30. svibnja 2011., u sjednici održanoj 3. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost 1.574,78 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 13. prosinca 1992., kunsku protuvrijednost 1.574,78 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 13. veljače 1992. i kunsku protuvrijednost 8.732,87 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske im i u izreci presude određenim zateznim kamatama narodne banke na dan isplate s pripadajuć

računatim od 13. veljače 1993., kao i naknaditi mu parnični trošak - dok je tužitelju naloženo na ime parničnog troška isplatiti tuženiku 20.295,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbaci kao nedopuštena. Revizija nije osnovana.

Tužitelj je reviziju podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/ 08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a) - kao izvanrednu reviziju, ali budući je revizija protiv drugostupanjske presude dopuštena kao redovna i prema vrijednosti predmeta spora mjerodavnoj za dopuštenost revizije u vrijeme pokretanja spora, tužiteljeva revizija je po revizijskom sudu razmotrena kao redovna revizija.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navod revidenta da odluku o predmetu spora nije trebalo temeljiti na shvaćanju da tuženik nije primio novac „koji je bio predmet“ prijepornog Ugovora o zajmu i da „agenciji nije ispustio posebnu punomoć“ prema kojoj bi ova bila ovlaštena primiti novac kojeg je uplatio u ispunjenju Ugovora, odnosno navod da je trebalo ocijeniti i da je tuženik priznao prijeporni dug i da se već i na temelju provedenih dokaza ima smatrati da je tuženik primio sporni novčani iznos, u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), taj se navod ne može uzeti u razmatranje u ovome stadiju postupka.

Valja kod toga imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi - i povjerovati tuženiku (obzirom drži da je trebalo povjerovati njemu i drugačije tumačiti postupke stranaka i agencije kojoj je uplatio novčani iznos), nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužitelju zajam isplatom kunske protuvrijednosti 23.240 DEM s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj predao agenciji B… a koja se obvezala posredovati između njega i zainteresiranih zajmoprimaca i osigurati povratak danog zajma, 14.000 DEM,

- da je 13. studenoga 1992. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o zajmu prema pisanom sadržaju kojeg je kao zajmodavac pozajmio tuženiku kao zajmoprimcu 23.240 DEM uz obvezu tuženika da primljeni zajam vrati u tri mjesečne rate, i to 3.080 DEM do 13. prosinca 1992., 3.080 DEM do 13. siječnja 1993. i 17. 080 DEM do 13. veljače 1993.,

- da tuženik i pored sklopljenog Ugovora o zajmu te činjenice da je tužitelj radi sklapanja ugovora o zajmu s zajmoprimcem predao agenciji B... 14.000 DEM - koji je iznos ta agencija trebala predati zajmoprimcu na ime ugovorenog zajma, nije od tužitelja niti od agencije B.... primio novac koji je trebao biti predmetom sklopljenog Ugovora o zajmu,

- da tuženik nije s agencijom B... bio u ugovornom odnosu, pa ta agencija nije bila ovlaštena da u njegovo ime sklapa ugovore ili prima ispunjenje obveze od tužitelja i raspolaže novčanim iznosima.

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj ne može s osnovom zahtijevati da tuženik ispuni obvezu iz ugovora i vrati mu ugovoreni zajam kada prethodno niti sam nije ispunio svoju obvezu iz istoga ugovora, odnosno da tuženik nije dužan ispuniti Ugovor o zajmu obzirom je riječ o dvostrano obveznom ugovoru prema kojemu „ne može vratiti ono što nije primio“.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Naime, nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), prije svega pravilno zaključili, kako to tužitelj i drži, da je 13. studenoga 1992. između stranaka sklopljen ugovor o zajmu, a sve u smislu odredbe čl. 557. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91 - dalje: ZOO-a), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), kojom odredbom propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

Nadalje, nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili i da tuženik pored sklopljenog ugovora o zajmu u sadržaju iz odredbe čl. 557. st. 1. ZOO-a te pored odredbe čl. 562. st. 1. ZOO-a, a kojom je propisano da je zajmoprimac dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete, nije dužan ispuniti taj ugovor.

Nastanak obveze tuženika kao zajmoprimca iz pisanog sadržaja sklopljenog ugovora vratiti zajam, a prema prirodi ugovora o zajmu - kako taj ugovor uređuju odredbe čl. 557. st. 1. i čl. 562. st. 1. ZOO-a, podrazumijeva (to je ujedno osnovna pretpostavka nastanka te obveze) da mu je u ispunjenju ugovorene obveze zajmodavca prethodno predan određeni (za ovaj slučaj relevantno) iznos novca, a sve obzirom se vratiti može samo ono što je prethodno predano ugovornoj stranci koja bi prema ugovoru trebala biti obveznik vraćanja.

S prethodnim u svezi, tužitelj je da bi uspio u sporu trebao dokazati ono na čemu temelji tužbeni zahtjev: da je sklopljeni ugovor ispunio i (time) predao zajam tuženiku.

Budući tužitelj to nije dokazao (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), a sama okolnost postojanja ugovora o zajmu i predaja novca agenciji (a ne tuženiku) tu činjenicu ne dokazuje, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga udovoljiti zahtjevu tužitelja - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev odbili.

Stoga, a budući se nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 3. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.