Rev-x-404/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 404/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G. iz Z., koju zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u O. društvu „H., R. & P.“ u Z., protiv tuženika V. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4058/10-2 od 9. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 12032/08 od 7. srpnja 2009., u sjednici održanoj 6. srpnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 20.452,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na iznos 40.000,00 DEM od 27. svibnja 1994. do 31. prosinca 2001. a na iznos od 20.452 EUR-a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005., te od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. ZOO te naknaditi trošak postupka u iznosu 16.043,00 KN.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 20.452,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na iznos 40.000,00 DEM od 14. veljače 1995. do 31. prosinca 2001., te na iznos 20.452,00 EUR od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005., od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju je uređivala Uredba o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. na dalje po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 16.043,00 KN. Pod točkom II. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o zateznim kamatama i odbijen tužbeni zahtjev za kamatu od 25. svibnja 1994. do 13. veljače 1995., a pod točkom III. izreke tuženiku se ne priznaje trošak žalbenog postupka.

Protiv presude drugostupanjskog suda u dijelu u kojemu je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. izreke drugostupanjske presude) tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovog Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 392. a. st. 1. ZPP.

Razlozi navedeni u obrazloženju presude su u skladu sa sadržajem isprava odnosno iskaza datih u tijeku postupka (potvrda 27. svibnja 1994., pismena izjava 8. svibnja 2009.) u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Podnesak 21. svibnja 2009. kojim je tužiteljica samo uskladila tužbeni zahtjev s važećom valutom (DEM – EUR), a koji sud nije dostavio tuženiku, nema učinak bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne predstavlja preinačenje tužbenog zahtjeva, pa je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom, stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je sukladno odredbi čl. 8. i čl. 7. ZPP, posebice u odnosu na revizijske navode glede potvrde o dugu 27. svibnja 1994. i izjave tužiteljice od 8. svibnja 2009. sve imajući na umu i ponašanje tuženika u tijeku postupka.

Jednako tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1., čl. 4., čl. 269. st. 2. i čl. 219. st. 2. ZPP.

Na opisan način tuženik u stvari prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a takav prigovor nije dopušteno isticati u revizijskoj fazi postupka u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice – zakonske nasljednice prvobitnog tužitelja S. G. na isplatu 20.452,00 EUR-a odnosno protuvrijednosti 40.000,00 DEM-a s pripadajućim zateznim kamatama po osnovu vraćanja zajma.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik predniku tužiteljice još dužan iznos 40.000,00 DEM-a, da se je isti dug obvezao vratiti do kraja mjeseca lipnja 1994., što tuženik nije učinio.

U vrijeme kada su stranke sklopile sporni ugovor (27. svibnja 1994.) bio je na snazi Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine", broj 91A/93) koji je u čl. 10. st. 3. propisivao da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom, a prema čl. 34. tog Zakona domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kada je to predviđeno zakonom. Nije predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajmova.

Iako taj zakon nije izričito zabranio, pozajmljivanje deviza između domaćih osoba, kako su to činili raniji propisi o deviznom poslovanju, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da nije bilo dopušteno sklapanje takvih pravnih poslova, jer je tom odredbom propisano pod kojim uvjetima se dopušta sklopiti ugovor o pozajmljivanju deviza, a ti uvjeti u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Zbog toga je ništav predmetni ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91¸ 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora (čl. 104. ZOO).

Stoga u konkretnom slučaju tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznos 20.452,00 EUR-a kao protuvrijednost iznosa 40.000,00 DEM.

Budući da je strana valuta 1. ožujka 2002. zamijenjena EUR-om, tuženik sada duguje tužiteljici navedeni iznos EUR-a s kamatom kako je presuđeno sukladno odredbi čl. 214. ZOO.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, pa nije ostvaren revizijski razlog u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP.

Valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u pobijanom dijelu točke I. izreke drugostupanjske presude reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 6. srpnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.