Rev-2622/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2622/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husineca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Z., koga zastupa B. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Zajednice osiguranja imovine i osoba C. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. veljače 1991. br. Gž-1617/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1990. br. Pn-1200/87, u sjednici održanoj dana 25. veljače 1992.

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, preinačuje se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 19. veljače 1991. broj Gž-1617/91-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1990. br. Pn-1200/87 i to u odluci o naknadi nematerijalne štete i u tom dijelu sudi: Tuženica je dužna platiti

tužitelju

iznos

od

132.500

(slovimasstotridesetdvijetisućepetstotina dinara) zajedno s kamatama od 19. travnja 1990. godine do isplate u visini eskontne stope koju utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20%, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.000 (slovima: trinaesttisuća dinara) sve u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu odbija se revizija kao neosnovana tj. u odluci o naknadi materijalne štete.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja obvezana je tuženica platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 79.709,80 dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom te mu isplatiti na ime mjesečne rente za razdoblje od 1. svibnja 1985. do 30. rujna 1989. godine ukupno iznos od 350 dinara te ubuduće rentu u mjesečnom iznosu od takodjer 350 dinara, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana, i to ukoliko se odnosi na odluku o visini naknade nematerijalne štete, dok u ostalom dijelu nije osnovana.

Nije sporno da je tuženica odgovorna tužitelju za štetu te da je on sam doprinio šteti u opsegu od 30%.

Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelju od zadobivenih tjelesnih ozljeda u štetnom događaju ostale trajne posljedice i to povremene glavobolje uz nervoznu nesanicu, veliki postoperativni ožiljak uz slabost i atrofiju muskulature natkoljenice, pokretljivost u koljenu da je zaostala u fleksiji od 30 stupnjeva, gruba snaga lijeve noge da je smanjena, koljeno da je bolno kod pomicanja stopala po podlozi, da ne može čučnuti te da postoji osjetljivost desne pete. Takodjer je sud utvrdio da je zbog tih posljedica životna i radna sposobnost tužitelja smanjena za 45%. Kako je tužitelj transportni radnik, a do oštećenja je došlo u njegovoj 22 godini života, to ovaj sud smatra da su sudovi nižega stupnja utvrdili satisfakciju tužitelju za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u premalenom iznosu od 67.500 dinara već da primjereno zadovoljenje tužitelju temeljem tog pravnog osnova predstavlja iznos od 96.000 dinara.

U postupku pred sudom prvoga stupnja utvrđeno je da je tužitelj zbog tjelesnih ozljeda trpio fizičke bolove jakog [ intenziteta četiri tjedna a isto toliko i srednjeg intenziteta dok su manji bolovi trajali 5 mjeseci. Zbog ovakvog intenziteta i trajanja fizičkih boli što ih je tužitelj trpio ovaj sud takodjer smatra da iznos od 30.000 dinara koji su sudovi nižega stupnja smatrali primjerenom satisfakcijom za te boli to nije već da takvu satisfakciju u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 43.000 dinara.

Takodjer je utvrđeno da je tužitelj trpio jaki strah a kasnije da je strahovao još mjesec dana zbog ishoda liječenja i to za vrijeme boravka u bolnici bojeći se da li će uopće moći stati na noge. Zbog ovakvog trajanja i jačine straha što ga je tužitelj trpio ovaj sud smatra da su mu sudovi nižeg stupnja dosudili premalenu satisfakciju temeljem navedenog pravnog osnova, već da primjereno zadovoljenje s tog naslova tužitelju predstavlja iznos od 21.000 dinara.

Jednako tako ovaj sud smatra da su sudovi nižega stupnja utvrdili tužitelju premalenu satisfakciju zbog naruženja. Sud prvog stupnja je naime utvrdio da su tužitelju ostali ožiljci na glavi, čelu ispod lijevog oka i veliki ožiljak na lijevoj nozi što predstavlja jače naruženje. Po mišljenju ovog suda za duševne boli što će ih tužitelj trpjeti cijelog života zbog navedenog fizičkog nedostatka iznos od 28.000 dinara predstavlja primjereno zadovoljenje.

Kako je tuženica odgovorna tužitelju za štetu u opsegu od 70% to mu je u tom opsegu dužna naknaditi prije navedenu nematerijalnu štetu što je u okviru tužiteljeva zahtjeva.

Što se tiče naknade za tuđu pomoć za vrijeme od prvih šest mjeseci nakon povređivanja tužitelju je utvrđena ta naknada u iznosu u kojem je tražio a dosuđen mu je s tog naslova iznos razmjeran opsegu tuženičine odgovornosti. U pogledu te naknade za razdoblje od 1. svibnja 1985. do 30. rujna 1989.godine sudovi nižeg stupnja su utvrdili da su se stranke sporazumjele da ta naknada iznosi 500 dinara, ali takodjer uzimajući kod toga u obzir doprinos tužitelja dakle da mu ona plati za to razdoblje temeljem navedenog pravnog osnova iznos od 350 dinara.

Jednako tako su ti sudovi utvrdili da ta naknada ubuduće mjesečno iznosi takodjer 500 dinara time da je tuženica plaća razmjerno opsegu svoje odgovornosti tj. da plaća tužitelju po 350 dinara mjesečno. Prigovor tužitelja u reviziji da su se stranke, protivno takvom utvrđenju sporazumjele da tuženica plaća tužitelju iznos od 500 dinara kako za navedeno proteklo razdoblje, tako i ubuduće, a da se kod toga ne odbija dio koji odgovara njegovu doprinosu šteti, odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP), koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "NN" br. 53 od 8. listopada 1991. godine preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

Iz svih navedenih razloga sudovi nižeg stupnja su u pogledu odluke o visini naknade nematerijalne štete pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima), pa je stoga u tom dijelu reviziju kao osnovano trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na odluku o naknadi materijalne štete iz takodjer prije navedenih razloga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga u tom dijelu revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. l66. st. 2. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 25. veljače 1992.

Predsjednik vijeća:

August Husinec, v.r.

rn^com

Suglasnost ovog pr

ovjer

ava:

ije:

uletin)

' - ~

- ^

,;. . . v. c