I Kž-15/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 15/2018-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. E. N., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku od 21. studenog 2017. broj K- 12/17-14, u sjednici održanoj 23. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. E. N., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. E. N. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. studenog 2016. do 14. prosinca 2016.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. E. N. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku, opt. E. N. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11. i na temelju istih odredbi osuđen je na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju kaznu se optuženiku uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. studenog 2016. do 14. prosinca 2016.

Na temelju čl. 69. st. 1., 2., 3. i 4. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o opijatima i alkoholu, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 godine. Određeno je da će „Sudac…obustaviti izvršenje mjere iz stavka 1, ako su prestali razlozi zbog kojih je izrečena ili ako je njezino dosadašnje i daljnje provođenje bezizgledno. Sudac

I Kž 15/2018-4

izvršenja mora najmanje svakih 6 mjeseci, računajući od dolaska počinitelja na izvršenje mjere, preispitati postoje li uvjeti za njezinim nastavkom i o tome donijeti rješenje te može obustaviti primjenu mjere ili promijeniti način i vrijeme izvršenja mjere.“

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08. ošt. I. P. je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju B. M., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, „pogrešno ili nepotpuno“ utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama. Predlaže da „…sud nakon provedenog postupka ovu žalbu usvoji, pobijanu presudu ukine i sam donese presudu kojom žalitelja oslobađa krivnje i kazne…“.

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Optuženikova je žalba djelomično osnovana.

Optuženik je uvodno naznačio da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. parafrazirajući zakonski tekst povrede, naglaskom kako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama sukladno obvezi iz čl. 459. st. 5. ZKP/08. Tvrdi da je presuda utemeljena „…isključivo na iskazu oštećene koja je u vrijeme počinjenja djela bila pod utjecajem brojnih psihijatrijskih lijekova i droge…“, da je nejasno „…kako sud može temeljiti presudu na iskazu očito neuračunljive oštećene te iskazu svjedoka B. K.…“, pa da „Sud u obrazloženju presude nije valjano obrazložio na temelju čega je utvrdio da su takav iskaz oštećene i svjedoka …isključivi dokaz…“ na temelju kojeg je optuženik proglašen krivim. Nastavno, uz tvrdnju kako nema objektivnih dokaza o učinu djela prigovara ocjeni ostalih dokaza što podvodi pod žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Osim toga, za žalitelja je ista bitna povreda odredaba kaznenog postupka ostvarena zbog odbijanja dokaznog prijedloga obrane da se pribave snimke nadzornih kamera sa poslovnica H. l. i Z. b.

Prema tome, sadržaj žalbenih navoda kojima se obrazlaže povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. u pretežitom dijelu izražava optuženikovo nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i konfrontira te shodno tome pozitivno vrednuje iskaz oštećenice, a ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i

I Kž 15/2018-4

zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti.

U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za pribavljanje snimki nadzornih kamera žalitelj ustvari smjera na povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. navodeći da je time prvostupanjski sud „…okrivljenom direktno oduzeo pravo na obranu…“, koja nije ostvarena.

Naime, prvostupanjski sud je prijedlog obrane, stavljen na raspravi 16. studenog 2017., dakle protekom godinu dana od djela, odbio pozivom na čl. 421. st. 1. toč. 3. ZKP/08. (u presudi omaškom navedeno čl. 421. st. 3. ZKP/08.) s obzirom na nemogućnost pribavljanja istih zbog kratkog zakonskog roka u kojem se čuvaju snimke nadzornih kamera. Pored toga je ocijenio da se tim dokazima ni ne bi mogle utvrditi „činjenice koje predlaže obrana tj. da nije bilo kaznenog djela silovanja.“ Prema tome, prvostupanjski sud je dao razloge zbog kojih je odbio dokazni prijedlog obrane, time da odbijanje prijedloga nije utjecalo na pravilnost presude odnosno pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga, nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-VIII) na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, potonje zamjerkom o odbijanju dokaznog prijedloga za pribavljanje snimki nadzornih kamera, optuženik prigovara vrednovanju dokazne građe, iskaz oštećenice smatra proturječnim, neuvjerljivim, i nepouzdanim, dok u odnosu na ozljedu rodnice kod oštećenice smatra da je mogla nastati samoozljeđivanjem ili djelovanjem druge osobe, a ne optuženika kod kojeg na noktima nije „dokazan nalaz DNA oštećenice“.

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Sud prvog stupnja je na raspravi proveo sve potrebne dokaze, pomno je razmotrio sporne činjenice i sveobuhvatnom ocjenom dokazne građe pravilno zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenice te glede odbijanja dokaznog prijedloga obrane za pribavljanje snimki nadzornih kamera, logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim iako oštećenica, prema provedenom psihijatrijskom vještačenju, ima poremećaj ličnosti emocionalno nestabilno graničnog tipa sa povremenim psihotičnim paranoidnim ili depresivnim dekonpenzacijama uz zlouporabu psiho-aktivnih supstanci. Unatoč tako utvrđenom poremećaju osobnosti i činjenici da je kritične zgode bila dodatno usporenog i reduciranog tijeka misli zbog konzumiranja lijekova, kanabinoida i alkohola, prema mišljenju vještaka psihijatra i psihologa ima dostatne kapacitete za davanje vjerodostojnog iskaza. Prema tome, okolnost da je oštećenica osoba sa psihičkim tegobama zbog kojih je liječena i u hospitalnim uvjetima sama po sebi ne diskreditira njeno iskazivanje kao svjedoka.

I Kž 15/2018-4

Nadalje, konfrontirajući iskaz oštećenice sa optuženikovom obranom i ostalim dokazima, poglavito iskazom posve nezainteresiranog svjedoka B. K., osnovano je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim prikaz događaja opisan po oštećenici. Oštećenica ustrajno i dosljedno (u istrazi i na raspravi) tereti optuženika da ju je usprkos jasnog protivljenja počeo ljubiti, skidati hlače i gaće te prstom dva-tri puta penetrirao u spolovilo. Optuženik negira penetraciju i tvrdi da je intimni kontakt (ljubljenje i diranje oštećenice ispod odjeće u predjelu stražnjice) ostvaren dragovoljno, a nije sporno da se događaj zbiva dok optuženik i oštećenica sjede na klupi. Prema tome, kada već optuženik tvrdi da je u poziciji sjedenja na klupi dirao oštećenicu ispod odjeće po stražnjici to je posve jasno da je u toj poziciji moglo doći i do penetriranja prstima lijeve ruke u spolovilo oštećenice kako to ona opisuje u svom iskazu (obgrlivši je desnom rukom preko leđa).

Da terećenje oštećenice nije posljedica osvete, „ljutnje što ju je optuženik odbio“ kako se tvrdi u žalbi već je istinski bila izložena traumatskom događaju, dakle nasilnoj radnji penetracije prstima u spolovilo, potvrđuje i opažanje nepristranog svjedoka B. K. kojemu je (kao voditelju Odjela prometa A.) jedna putnica dovela uplakanu oštećenicu navodeći da je bila napadnuta nakon čega je svjedok pozvao policiju. U prilog tome govore i podaci iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja. Naime, oštećenica je nakon događaja bila na psihijatrijskom bolničkom liječenju te je utvrđen povišen suicidalni rizik, a upravo je takvo autodestruktivno ponašanje nakon događaja karakteristično za osobe koje su doživjele negativno traumatsko iskustvo.

Kada se uz ove činjenice uzme u obzir ginekološki nalaz i mišljenje prema kojem je kod oštećenice pregledom obavljenim istoga dana utvrđena plitka laceracija na sluznici rodnice koja je nastala povlačenjem noktom to je takvo stanje dokazne građe, i bez pregledavanja snimki nadzornih kamera, bilo dostatno za pouzdanu ocjenu kako iskazivanje oštećenice nije zlonamjerno ni patološki konstruirano već vjerodostojno te da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

Stoga, kako žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica neosnovana je žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u vezi i žalba zbog povrede kaznenog zakona koja nije posebno obrazložena.

Prigovarajući visini kazne optuženik smatra da je prvostupanjski sud „…propustio utvrditi olakotne i otegotne okolnosti, zaključivši da kod okrivljenika nema olakotnih okolnosti…“.

Osnovano optuženik prigovara da pri odmjeravanju kazne nisu pravilno vrednovane sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Naime, prvostupanjski sud je pravilno otegotnim cijenio optuženikovu višekratnu osuđivanost, među ostalim i zbog spolnog delikta, dok olakotnih okolnosti nije utvrdio. Međutim, kako je pobijanom presudom utvrđeno da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti to je umanjeni stupanj krivnje svakako trebao imati odraza kod odluke o kazni kao olakotna okolnost pa je shodno tome optuženika valjalo osuditi na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, kojom kaznom će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

I Kž 15/2018-4

Konačno, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, poglavito uvažavajući nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještačenja, optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. siječnja 2020.

Predsjednik vijeća

Ranko Marijan, v. r.