Revr-138/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 138/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, te Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. R. iz S., koga zastupa punomoćnica G. J.-M. odvjetnica iz V., protiv tuženika A.-A. d.d. Z., (sada S.), koju zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u D. S., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Virovitici, posl. br. Gž-703/07-2 od 20. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, posl. br. P-710/05-126. od 21. ožujka 2007., u sjednici održanoj 29. travnja 2008.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod t. I. izreke poništena je odluka direktora tuženika od 24. travnja 1995. i odluka Upravnog odbora tuženika od 12. svibnja 1995. o prestanku radnog odnosa tužitelja. Pod t. II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju sve prinadležnosti iz radnog odnosa te da mu na ime neto plaće isplati ukupni iznos 13.444,10 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate. Pod t. III. odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao da mu se omogući vraćanje na posao.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik koji kao revizijski razlog navodi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači tako da tuženi zahtjev odbije odnosno podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

Pobijane presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, jer sadrže razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor. Izreka presude je jasna i nije u suprotnosti s razlozima u obrazloženju. Razlozi nisu nejasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju ističe revident prema sadržaju revizije. Naime, suprotno navodima revizije, u prvostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Prema tome, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, koju tuženik također ističe prema sadržaju revizije.

U reviziji tuženik ocjenjuje provedene dokaze. Revident time ističe prigovore činjenične naravi. Međutim, odredbom čl. 385. ZPP navedeni su razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti, a među njima nije razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi u tom pravcu nisu ni uzeti u razmatranje.

Predmet spora, jesu li su zakonite odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja od 24. travnja 1995. i 12. svibnja 1995. a time i isplata razlike plaće između plaće koju bi tužitelj ostvarivao kod tuženika da mu nije prestao radni odnos i plaće koju je ostvarivao od svibnja 1995. pa do ožujka 1997. kod drugog poslodavca.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je između stranaka 7. ožujka 1995. sklopljen ugovor o radu za radno mjesto šefa predstavništva, te da su istim ugovorom stranke dogovorile plaću tužitelja te uvjete pod kojima tužitelju prestaje radni odnos. Nadalje, da je direktor tuženika donio odluku 24. travnja 1995. kojom tužitelju prestaje radni odnos 24. travnja 1995. pozivom na čl. 35. Pravilnika o radnim odnosima tuženika iz razloga što je utvrđeno da tužitelj ne ostvaruje predviđene rezultate rada. Nakon prigovora na navedenu odluku o otkazu, Upravni odbor tuženika je 12. svibnja 1995. donio odluku kojom je preinačio odluku od 24. travnja 1995. tako da tužitelju prestaje radni odnos 12. svibnja 1995. Navedenu odluku Upravni odbor tuženika donio je na temelju činjenica koje je utvrdila Komisija imenovana od Upravnog odbora (nalaz Komisije 11. svibnja 1995.). Međutim utvrđeno je da navedena Komisija na čijem se nalazu temelji odluka tuženika, nije svoj nalaz donijela u sastavu propisanom čl. 36. st. 2. Pravilnika o radnim odnosima tuženika. Znači rad tužitelja nije ocjenjivala pravilno sastavljena Komisija, pa nalaz te Komisije nije zakonit, a time nije zakonita niti odluka tuženika od 12. svibnja 1995. kojom se utvrđuje prestanak radnog odnosa tužitelja. Osim toga, sve da je i zakonito sastavljena komisija ocjenjivala rad tužitelja danom donošenja te odluke (12. svibnja 1995.), ona je mogla ocjenjivati rad tužitelja samo u razdoblju od sklapanja ugovora 7. ožujka 1995. do prestanka radnog odnosa 24. travnja 1995., a ne može uzimati u obzir rezultate rada prije sklapanja ugovora, tako da je utvrđeno da nije protekao rok iz čl. 7. ugovora o radu određen za utvrđenje je li tužitelj ostvario rezultate rada koji su stranke ugovorile odnosno jesu li se stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa.

Na temelju tih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da Komisija tuženika koja je ocjenjivala rad tužitelja odnosno izradila nalaz od 11. svibnja 1995. nije bila pravilno sastavljena u smislu odredbe čl. 18. st. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine” br. 60/89 i 42/90) i čl. 36. st. 2. tuženikova Pravilnika o radnim odnosima tuženika.

Pored toga, pravilno su sudovi ocijenili da tako sastavljena tuženikova Komisija nije pratila rad tužitelja u razdoblju od dva mjeseca, koje je ugovoreno čl. 7. ugovora o radu, već za manji vremenski razmak (7. ožujka do 24. travnja 1995.), slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za prestanak radnog odnosa u smislu čl. 18. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (ZOPRO) i čl. 35. st. 1. tuženikova Pravilnika o radnim odnosima.

Zbog toga revizijski navodi tuženika da je sastav Komisije bio pravilan, kao i da je ista Komisija ocjenjivala rad tužitelja u propisanom razdoblju, nisu osnovani.

Međutim, drugostupanjski sud je analizirajući odredbe ugovora o radu (čl. 5., 6., 7. i 8.), a polazeći od dokaza provedenih u spisu (provedenog vještačenja) ocijenio da je tužitelj u manje od dva mjeseca ostvario i naplatio razliku u cijeni koja je veća od njegove osnovne vrijednosti plaće za dva mjeseca slijedom čega da nije ostvaren razlog iz čl. 7. ugovora o radu za prestanak radnog odnosa tužitelja.

Prema pravnom stajalištu revizijskog suda navedeno utvrđenje i ocjena drugostupanjskog suda (budući se prvostupanjski sud nije upuštao u utvrđivanje je li tužitelj ostvario rezultate rada u ugovorenom razdoblju) ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanih presuda.

Zbog toga ni u tom pravcu nije osnovan revizijski razlog tuženika.

Prihvaćenjem tužbenog zahtjeva sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 18. st. 1. i 4. ZOPRO i odredbe čl. 35. st. 1. u vezi čl. 36. st. 2. Pravilnika o radnim odnosima tuženika.

Ne postoji, dakle, ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.