I Kž-469/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 469/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić- Baranović, Ranka Marijana, Ileane Vinja i Dražena Tripala, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. I., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 5. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Kzm-3/03 od 3. ožujka 2004. godine, u sjednici održanoj dana 1. ožujka 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. Kzm-3/03 opt. D. I. oslobođen je od optužbe na temelju čl. 354. toč. 2. ZKP, zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 192. st. 5. u svezi st. 1. KZ.

Protiv te presude žalbu je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnio državni odvjetnik i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa u smislu čl. 373. st. 1. ZKP pismeno je predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

I Kž 469/04-3

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da postoji proturječnost između osnova oslobađajuće presude i obrazloženja te presude, jer da je sud prvog stupnja najprije naveo "da doista iz ni jednog dokaza ne proizlazi da je optuženik znao da oštećenica ide u osnovnu školu, a što bi kod njega moglo stvoriti sumnju da li je ona navršila 14 godina", iz čega bi proizlazilo da je sud optuženika oslobodio od optužbe zbog pomanjkanja dokaza, a kao osnov oslobađanja optuženika od optužbe naveo je čl. 354. toč. 2. ZKP, tj. da postoje okolnosti koje isključuju krivnju.

Prije svega, izreka oslobađajuće presude ne sadrži naznaku osnova oslobađanja (čl. 359. st. 4. i 9. ZKP). Međutim, razlozi presude kojom se optuženik oslobađa od optužbe moraju određeno i jasno ukazivati na to iz koje je osnove donesena takva presuda. Tek za slučaj da takovih razloga nema u obrazloženju presude ili da su oni nejasni, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je takve razloge sasvim jasno naveo, ispravno navodeći da je optuženik bio u zabludi o biću djela odnosno okolnosti koja ulazi u sastav zakonskog opisa kaznenog djela za koje je terećen, a pravilan je osnov naveo i u izreci presude, iako to, prema gore iznijetom, nije bio u obvezi.

Nije sporno da je optuženik održavao spolne odnose sa oštećenicom I. B., rođenom 11. ožujka 1989. godine dok je ona bila u dobi djeteta i da je oštećenica ostala trudna, međutim, sud je trebao utvrditi je li optuženik bio svjestan zakonskog obilježja tog kaznenog djela da oštećenica u vrijeme događaja još nije navršila 14 godina, dakle da je bila u dobi djeteta ili nije bio svjestan. Upravo je tu činjenicu sud prvog stupnja pomno utvrđivao i zaključio da optuženik nije bio svjestan zakonskog obilježja tog kaznenog djela odnosno da oštećenica još nije navršila 14 godina te je pravilno uzeo da je optuženik u stvari mislio da je ona starija od 14 godina, dakle da je bio u zabludi o ličnosti kao objektu radnje, a zabluda o biću kaznenog djela sukladno čl. 47. KZ predstavlja razlog donošenja oslobađajuće presude iz toč. 2. čl. 354. ZKP. Zabluda o biću djela je zabluda o činjeničnom stanju. Ona pretpostavlja da u počiniteljevoj predodžbi o djelu ima nečega pogrešnog u vezi sa stvarnim događajem, bilo da stvarnost ne vidi onakvom kakva je, bilo da počinitelj ne zna za neku okolnost same situacije koja stvarno postoji, s time da se to ne znanje uvijek odnosni na neku okolnost koja ulazi u sastav zakonskog opisa nekog kaznenog djela, kao što je to upravo ovdje slučaj u odnosu na okolnost životne dobi oštećenice – djeteta. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u obrazloženju presude naveo razloge koji isključuju krivnju optuženika za terećeno kazneno djelo jer je bio u zabludi glede njegovog zakonom određenog obilježja, a to je naveo i u izreci (iako nije morao, kao što je već naprijed obrazloženo).

Isto tako, sud je pravilno istaknuo da kazneno djelo koje se optuženiku stavlja na teret nije kažnjivo ako je počinjeno iz nehaja, sukladno čl. 47. st. 2. ZKP.

Stoga u presudi nije ostvarena označena postupovna povreda a niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 469/04-3

U okviru te žalbene osnove državni odvjetnik na posve neuobičajen način, a u odnosu na iskaz oštećenice, iznosi svoje neslaganje sa njezinim iskazom te ocjenom suda prvog stupnja o iskazu oštećenice i drugim provedenim dokazima, kao i konačnim zaključkom suda da optuženik nije znao niti mogao znati da je oštećenica u dobi djeteta, na što se ovdje nije potrebno posebno osvrtati, osim istaći, da ovaj sud, kao sud drugog stupnja, u svemu prihvaća iscrpnu analizu i ocjenu provedenih dokaza koje je izveo sud prvog stupnja i njegov konačni zaključak. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada nije smatrao potrebnim provesti psihijatrijsko i psihologijsko vještačenje oštećenice, kada je ista iscrpno ispitana uz pomoć psihologa i putem video-linka i njezin je iskaz snimljen video snimkom, te je ispitana neposredno i na glavnoj raspravi. Stoga je za ocjenu njezinog iskaza, suprotno stajalištu državnog odvjetnika, imao dovoljno elemenata. Uostalom, sud prvog stupnja je iskaz oštećenice cijenio i sa dovoljnom kritičnošću, zaključivši, da ona nije u svemu bila dosljedna, pa da je i pogodovala optuženiku sa kojim je u dobrim odnosima jer se žele brinuti o zajedničkom djetetu, međutim, činjenica je, da se iz njezinog iskaza nije moglo zaključiti da je optuženik znao ili mogao znati koliko je oštećenica stvarno imala godina u vrijeme kada je s njom održavao spolne odnose, dapače oštećenica mu je rekla da ima 14 godina, odnosno na glavnoj raspravi je iskazala da mu je rekla da ima 16 godina, što znači, da mu u svakom slučaju nije rekla istinu, a to je, da još nije navršila 14 godina. Tu odlučnu činjenicu sud nije mogao utvrditi niti iz drugih provedenih dokaza, pa tako ni iz iskaza svjedokinje T. B., sestrične oštećenice, čiji je iskaz, za razliku od žalitelja, sud prvog stupnja istinito i korektno u presudi interpretirao te valjano ocijenio.

Budući da prvostupanjska presuda sadrži potpune i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, o kojima ovisi opstojnost terećenog kaznenog djela i kaznena odgovornost optuženika za to djelo, i koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te im se nema što dodati, to se žalitelj na iste upućuje, kako se ne bi ponavljali.

Prema tome, kako žalba državnog odvjetnika zaključke suda prvog stupnja ničim nije dovela u sumnju, to žalba nije mogla biti prihvaćena, pa je sa istom, na temelju čl. 387. ZKP postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 1. ožujka 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.