Gž-144/2006-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Broj: Gž.144/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lodeta Zlatka, kao predsjednika vijeća, te Benjak Vesne i Vinceković Dubravke, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz P., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva, K. M., H. L. i U. O., iz V., protiv tuženika V. d.d. V., zastupanog po punomoćnici B. S., radi naknade štete, povodom žalbe tužiteljice i tuženika, izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 09.prosinca 2005.g. br. P.765/05-15, u sjednici vijeća održanoj dana 06.veljače 2006.g.

p r e s u d i o j e :

Djelomično se odbija žalba tuženika i u cijelosti žalba tužiteljice, a djelomično se prihvaća žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P.765/05-15, od 09.prosinca 2005.g.:

- djelomično potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod I) izreke, kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete s osnove pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 4.200,00 kn, s osnove pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 6.000,00 kn, s osnove duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 1.800,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, tekućom od 09.prosinca 2005.g. pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 957,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, tekućom od 14.prosinca 2004.g. pa do isplate, troškova prijevoza u iznosu od 16,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, tekućom od 15.prosinca 2004.g. pa do isplate, s osnove troškova za tuđu pomoć iznos od 360,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, tekućom od 14.prosinca 2005.g., a u cijelosti potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu pod II) izreke, kojim je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu neimovinske i imovinske štete iznad dosuđenih iznosa,

- djelomično preinačuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod I) izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici na ime naknade štete s osnove pretrpljenog straha iznos od 4.800,00 kn, te u odluci o troškovima postupka, tako da je tuženik s te osnove dužan isplatiti tužiteljici iznos od 3.000,00 kn (slovima: tritisuće kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, tekućom od 9.prosinca 2005.g. pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.313,70 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim dijelom zahtjeva na ime naknade štete s osnove pretrpljenog straha, iznad dosuđenog iznosa, tužiteljica se odbija.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u dijelu pod I) izreke, obvezan je tuženik da je dužan na ime neimovinske i imovinske štete s osnove duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog naruženosti, troškova liječenja, troškova prijevoza i troškova tuđe pomoći i njege, isplatiti tužiteljici ukupno 18.134,40 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dosuđene iznose naknade neimovinske i imovinske štete, na način pobliže naveden u tom dijelu izreke, te je ujedno obvezan da je dužan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.787,97 kn, dok je dijelom pod II) izreke tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu neimovinske i imovinske štete iznad dosuđenih iznosa.

Navedenu presudu pobijaju obje stranke, i to tužiteljica u odbijajućem dijelu, iz žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu njihovih žalbenih navoda, odnosno da se u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbe stranaka nije odgovoreno.

Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba tuženika samo djelomično osnovana.

Udovoljivši djelomično zahtjevu tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete iz štetnog događaja koji se dogodio 10.veljače 2003.g., a pri padu tužiteljice ispred vratarne II u sjedištu tuženika u Varaždinu, prvostupanjski je sud svoje stajalište temeljio na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženika, pri čemu na radno mjesto dolazi autobusom, na parkiralište ispred vratarne II, kroz koju postoji prolaz za ulazak u dvorište tuženika,

- da, zbog velikog broja radnika koji u isto vrijeme dolaze autobusima na posao, nastaje velika gužva na ulazu kroz pješačka vrata, zbog čega radnici za ulaz u tvorničko dvorište koriste otvoreni kolni ulaz za automobile, prolazeći pored spuštene rampe,

- da iz iskaza svjedoka – portira tuženika, proizlazi da se takav način ulaska radnika u tvorničko dvorište tuženika, zbog postojećih velikih gužvi tolerira, iako se radi o ulazu namijenjenom isključivo za prolaz vozila,

- da je na dijelu tvorničkog dvorišta namijenjenog prolazu vozila, površina tvorničkog dvorišta bila zaleđena,

- da je tužiteljica dana 10.veljače 2003.g. kroz prolaz između postavljene rampe i otvorenih vratiju kolnoga ulaza, pala na zaleđenom dijelu, pri čemu je zadobila prijelom lijevog nožnog zgloba,

- da se poledica na dijelu površine tvorničkog dvorišta tuženika, kojeg su radnici uobičajeno koristili za dolazak na svoje radno mjesto, smatra opasnom stvari, jer predstavlja povećanu opasnost za okolinu.

Imajući u vidu gore navedena činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužiteljici nastala zbog prijeloma nožnog zgloba pri padu na zaleđenoj površini tvorničkog dvorišta tuženika, smatrajući da mjesto pada tužiteljice, u smislu odredbe čl.6. Zakona o zaštiti na radu, predstavlja i mjesto rada odnosno radnog okoliša, obzirom da se radi o prostoru pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca, na kojem se radnici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada, a to obzirom na činjenicu da je navedeni prostor tužiteljica uobičajeno koristila za dolazak na svoje radno mjesto, pa da je, radi toga, šteta koju tužiteljica trpi u uzročnoj vezi s njezinim radom kod tuženika (?).

Pritom prvostupanjski sud zaključuje da je i sama tužiteljica, znajući da je ulaz u tvorničko dvorište tuženika, koji je koristila prigodom pada, namijenjen ulazu vozila u tvornički krug tuženika, i da nije namijenjen pješacima, da je unatoč upozorenja od strane vratara, da radnici ne koriste navedeni ulaz nego pješački prolaz, navedenog dana, zaobilazeći spuštenu rampu, koristila kolni ulaz za dolaza na svoje radno mjesto, i sama doprinjela nastanku štetnog događaja u omjeru od 40%.

Imajući u vidu ozljede koje je tužiteljica zadobila, način liječenja tužiteljice, troškove vezane uz liječenje tužiteljice, te troškova tuđe pomoći i njege, prvostupanjski je sud dosudio tužiteljici, razmjerno njezinom sudoprinosu nastanku štetnog događaja, iznose neimovinske i imovinske štete pobliže navedene u izreci pobijane presude.

Gore navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na okolnosti nastanka štetnog događaja, kao i njegova ocjena o djelomičnom sudoprinosu tužiteljice, u omjeru od 40%, nastanku štete, u cijelosti pravilnim prihvaća i ovaj sud, a ona nisu dovedena u sumnju ni žalbenim navodima stranaka.

Na žalbu tuženika:

Pobijajući prvostupanjsku presudu iz, kako se to uvodno ističe u žalbi, svih žalbenih razloga, tuženik u žalbi pobliže ne navodi koji su to „svi žalbeni razlozi“ zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu i na koji način obrazlaže opstojnost svakog od žalbenih razloga, pa treba zaključiti da tuženik presudu suda prvoga stupnja pobija iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja žalbe moglo bi se zaključiti da tuženik prvostupanjsku presudu pobija iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a, obzirom da tuženik u žalbi tvrdi da „citirana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni“, pri čemu tuženik pobliže uopće ne obrazlaže koji su to nedostaci zbog kojih se presuda prvostupanjskog suda ne može ispitati, koji to razlozi o odlučnim činjenicama nedostaju i zbog kojih razloga ih smatra nejasnim, a ispitujući presudu suda prvoga stupnja u smislu iznesenih žalbenih razloga, ovaj sud nije našao postojanje bilo kakvih nedostataka na koje tuženik samo općenito ukazuje u žalbi, zbog čega žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a nalazi u cijelosti neutemeljenim.

Imajući u vidu sadržaj žalbe, valja primjetiti da tuženik na, očigledno, nesistematičan način prigovara odluci prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđujući dio prvostupanjske presude, navodeći da:

- tuženiku nije jasno kako je sud došao do izračuna nematerijalne štete, obzirom da je njegov doprinos nastanku štetnog događaja cijenio u postotku od 60%, niti je obrazloženo zašto je doprinos tuženika ocijenjen sa 60%, a tužiteljice sa 40%,

- da u obrazloženju nije navedeno temeljem čega su tužiteljici dosuđeni iznosi nematerijalne štete u visini kako je to navedeno u izreci,

- da je sud nepravilno primijenio čl.223. ZPP-a u odnosu na dosuđenje naknade štete za troškove tuđe pomoći i njege,

- da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je šteta koju je pretrpljela tužiteljica u vezi s njezinim radom, jer je tužiteljica pala na ledenoj površini unutar tvorničkog dvorišta,

- da je tuženik zabranio ulaz radnicima kroz kolni prolaz postavljanjem metalne rampe,

- da je tužiteljica, unatoč postavljenoj i spuštenoj rampi, pokušala zaobići rampu i provući se između kraja rampe i ograde pješačkog prolaza, te ući u tvorničko dvorište,

- da šteta koju je tužiteljica doživjela, nije posljedica utjecaja tehnološkog procesa rada, pa za nju ne može biti odgovoran tuženik,

- da je sud trebao osloboditi tuženika od odgovornosti, jer do štete došlo isključivom radnjom tužiteljice,

- da je sud nepravilno primijenio odredbu čl. 200. ZOO-a u odnosu na dosuđene iznose nematerijalne štete, a posebice za strah.

Imajući u vidu gore navedene tvrdnje tuženika, valja navesti da su one djelomično točne i djelomično prihvatljive, i da je prvostupanjski sud uzeo u obzir nepravilno postupanje i same tužiteljice prigodom nastanka štetnog događaja, zaključivši da je ona nepropisnim postupanjem i sama doprinjela nastanku štete u omjeru od 40%.

Točno je i to da navedena ozljeda tužiteljice, nastala prilikom njezinog pada, nije ozljeda na radu u užem smislu, jer nije posljedica tehnološkog procesa rada, kako to s osnovom tuženik navodi u žalbi.

Međutim, tuženika valja upozoriti da je kao poslodavac tužiteljice, prema odredbi čl. 109.st.1. Zakona o radu (ZR), odgovoran tužiteljici za štetu koju ona pretrpi na radu, ili u vezi s radom, prema općim propisima obveznoga prava.

Isto tako, prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu poslodavac odgovara za štetu uzrokovanu ozljedom na radu ili u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznoga prava.

Točno je da se štetom nastalom na radu, smatra šteta koju je radnik pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka, i koja je posljedica utjecaja tehnološkog procesa, a osnova je te štete posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada.

Međutim, i iz odredbe čl. 109.st.1. ZR-a i iz odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (ZZR) poslodavac odgovara radniku i za štetu koja je radniku nastala u vezi s radom, dakle, radi se o šteti koja je nastala kada radnik nije postupao obavljajući neku djelatnost vezanu direktno za obavljanje zadataka radnog mjesta, ali je njegovo postupanje bilo potrebno da bi mogao obaviti radnje vezane za njegovu djelatnost zbog koje je zasnovao radni odnos. U konkretnom slučaju, kada je korištenje tvorničkog dvorišta nužno da bi radnik došao do svog radnog prostora, mora se zaključiti da su u takvom slučaju radnici, zbog nužnosti korištenja dvorišne površine u tijeku procesa rada, stavljeni u položaj povećanog rizika opasnosti ozljeđivanja, pri čemu propusti poslodavca u održavanju dvorišnih površina koje nužno koriste radnici, ne mogu poslodavca osloboditi odgovornosti za štetu koju je radnik pretrpio zbog neodržavanja dvorišne površine.

U konkretnom slučaju, očigledno nije prijeporno da tužiteljica do radnog prostora, u kojem obavlja poslove svog radnog mjesta zbog kojih je zasnovala radni odnos, mora koristiti ulaz u dvorišni prostor tuženika i kao sam dvorišni prostor tuženika, zbog čega propusti tuženika kao poslodavca u održavanju navedenih površina, ukoliko su navedeni propusti u uzročnoj vezi sa padom tužiteljice i zadobivanjem ozljede, ne mogu osloboditi tuženika odgovornosti za štetu koju je tužiteljice tom prigodom pretrpjela.

Tuženika valja upozoriti da čl.6. ZZR-a pod pojmom „mjesto rada i radni okoliš“ podrazumijeva sva mjesta i prostore koji su pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca, na kojima se zaposlenici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada.

Stoga Zakon o zaštiti na radu i sadrži sustav pravila zaštite na radu čija je svrha sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti, u svezi s radom, te zaštitu radnog okoliša.

Pravila zaštite na radu nalažu poslodavcu takvo postupanje koje omogućuje otklanjanje ili smanjenje opasnosti, odnosno sprječavanje nastanka ozljeda na radu, profesionalnih ili drugih bolesti, te ostalih štetnih posljedica za zaposlenike, pri čemu je poslodavac dužan mogućnost nastanka ozljeda na radu ili u vezi s radom, profesionalnih ili drugih bolesti, svesti na najmanju moguću mjeru.

Prema čl.9. ZZR-a pri obavljanju poslova radnoga mjesta, prvenstveno se primjenjuju pravila zaštite na radu kojima se otklanja ili smanjuje opasnost na sredstvima rada, a sredstvom rada, u smislu citirane odredbe, smatraju se, između ostalog, i površine za kretanje zaposlenika, odnosno sva ona sredstva po kojima se zaposlenici kreću izvan objekata namijenjenih za rad, a koja se koriste prilikom obavljanja poslova.

Kao što je navedeno, mjestom rada smatraju se sva mjesta i prostori koji su pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca, na kojima se zaposlenici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti tijekom rada.

Činjenica je da je tužiteljica za dolazak u svoj radni prostor trebala koristiti za ulaz na tvorničko dvorište tuženika pješački ulaz, a ne ulaz za motorna vozila.

Činjenica je da se na ulazu za motorna vozila nalazila rampa, ali je isto tako činjenica da su radnici tuženika, unatoč spuštenoj rampi, zaobilazili rampu, te kroz prostor između rampe i ograde pješačkog ulaza, ulazili u tvorničko dvorište radi dolaska na svoje radno mjesto.

Nije sporno da je kolni ulaz u tvorničko dvorište tuženika, u vrijeme nastanka štetnog događaja, bio djelomično pokriven ledom.

Nema dvojbe, i po ocjeni ovoga suda, da zaleđena površina, zbog povećane opasnosti od klizanja i pada, predstavlja opasnu stvar, zbog čega za štetu nastalu zbog uporabe opasne stvari njezin imatelj odgovara po kriteriju uzročnosti, a sukladno odredbi čl. 174. Zakona o obveznim odnosima (ZOO).

Budući da se tuženik mora smatrati imateljem opasne stvari, u konkretnom slučaju i dijela zaleđenog tvorničkog dvorišta, sukladno odredbi čl.6. ZZR-a, to tuženik za štetu koja je tužiteljici nastala padom na zaleđenoj površini odgovara po kriteriju uzročnosti.

Točno je da je tužiteljica, unatoč spuštenoj rampi i upozorenju da se kolni ulaz ne koristi kao pješački ulaz, utuženog dana, kada je došlo do pada tužiteljice na zaleđenoj površini, koristila kolni ulaz u tvornički krug tuženika, međutim, iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka, zaposlenih kod tuženika na radnom mjestu vratara – portira, nedvojbeno se može zaključiti da su niz godina, zbog velikog broja autobusa koji su iskrcavali radnike tuženika u isto vrijeme na parkiralištu ispred ulaza u tvornički krug tuženika, radnici u krug tvornice ulazili i kroz pješački ulaz ili kraj rampe od ulaza za automobile, i to svakog dana (svjedok H. K., B. P.), i da se takav način ulaska radnika u tvornički krug „pogotovo zimi, kada su se stvarale velike gužve pri dolasku na posao, tolerirao“ (svjedok M. D.).

Obzirom na provedene dokaze nedvojbeno se mora zaključiti da je tuženik bio upoznat sa činjenicom da radnici tuženika, pored pješačkog ulaza, svakodnevno i niz godina za ulazak u tvornički krug koriste i kolni ulaz, unatoč upozorenjima i zabrani, zbog čega je, tolerirajući takav način dolaska radnika u njihov radni prostor, bio dužan poduzeti mjere zaštite i na tom dijelu tvorničkog ulaza radi sprječavanja nastanka eventualnih štetnih posljedica za zaposlenike, obzirom da se radi o površini za kretanje zaposlenika, koja površina je pod neposrednim nadzorom poslodavca.

Budući da je tužiteljici bilo poznato da za dolazak na svoje radno mjesto mora koristiti pješački, a ne kolni prolaz, da je tužiteljica, unatoč spuštenoj rampi i izričitom upozorenju nekorištenja kolnog ulaza kao pješačkog ulaza, koristila zaleđeni kolni ulaz radi dolaska na svoje mjesto rada, to je, i po ocjeni ovoga suda, i sama doprinjela nastanku štetnog događaja – padu na zaleđenoj površini, zbog čega se tuženik, u smislu odredbe čl.177.st.3. ZOO-a, djelomično oslobađa od odgovornosti za štetu nastalu tužiteljici, razmjerno njezinom doprinosu nastanku štetnog događaja.

Ocjenjujući postupke tužiteljice, kao i propuste tuženika u sprječavanju nastanka štetnih posljedica za svoje radnike, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tužiteljica sudoprinjela nastanku štete u omjeru od 40%, a da tuženika tereti objektivna odgovornost za nastanak štetnog događaja u opsegu od 60%.

Stoga, imajući u vidu gore navedeno, ovaj sud prigovore tuženika u žalbi, o isključivoj odgovornosti tužiteljice za nastanak štete, ne može prihvatiti pravilnim.

Isto tako, neosnovano tuženik prigovara utvrđenim iznosima naknade štete s osnove pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, s osnove pretrpljenih fizičkih bolova, te duševnih bolova zbog naruženosti, jer je prvostupanjski sud, imajući u vidu okolnosti iz čl. 200. ZOO-a, vrstu i lokaciju ozljede koju je tužiteljica zadobila, trajanje i način liječenja, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova, posljedice zadobivene ozljede koje utječu na opseg smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, kao i posljedice koje utječu na tjelesni integritet tužiteljice zbog ožiljaka prisutnih kod tužiteljice, i po ocjeni ovoga suda, kao pravičnu novčanu satisfakciju na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, utvrdio tužiteljici pripadajući iznos naknade od 7.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 10.000,00 kn, duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 3.000,00 kn, dosudivši tužiteljici samo razmjerni dio naknade štete s tih osnova u visini kako je to pobliže navedeno u dijelu pod I) izreke pobijane presude.

Tuženik je djelomično u pravu, smatrajući da je prvostupanjski sud, utvrđujući tužiteljici naknadu štete s osnove pretrpljenog straha u visini od 10.000,00 kn djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo na njegovu štetu, a procjenjujući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u vezi pretrpljenog straha, ovaj sud smatra da, obzirom na trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, tužiteljici pripada s te osnove pravična novčana naknada u visini od 5.000,00 kn, obzirom da nikakve posebne okolnosti ne opravdavaju dosuđenje većeg iznosa naknade štete s osnove pretrpljenog straha.

Iz žalbe tuženika posebno se ne može zaključiti da tuženik osporava dosuđene iznose naknade materijalne štete s osnove troškova liječenja i troškova prijevoza, prigovarajući samo utvrđenom iznosu naknade štete na ime tuđe pomoći i njege.

Imajući u vidu da je tužiteljica zadobila teški prijelom lijevog nožnog zgloba, da je tijekom liječenja imala dva operativna zahvata, nema nikakve dvojbe da je tužiteljici, kroz vrijeme utvrđeno po liječničkom vještaku, bila potrebna tuđa pomoć i njega, pri čemu je prvostupanjski sud, obzirom na vrstu i opseg tuđe pomoći i njege, pravilno tužiteljici kao pripadajući iznos naknade troškova s osnove tuđe pomoći i njege, utvrdio iznos od 600,00 kn, odnosno dosudio razmjerno njezinom doprinosu iznos od 360,00 kn, na ime naknade troškova tuđe pomoći i njege.

Obzirom na gore navedeno, ovaj sud je samo djelomično prihvatio osnovanim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete s osnove pretrpljenog straha, nalazeći neutemeljenim, kako žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je žalbu tuženika samo djelomično valjalo prihvatiti osnovanom i temeljem propisa čl. 368.st.1. i čl. 370.st.1.toč.3. ZPP-a presudu suda prvoga stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti i presuditi na način kako je to pobliže navedeno u izreci.

Ujedno je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka, te obzirom na konačni uspjeh tužiteljice u postupku, tuženika obvezati na naknadu razmjernog dijela troškova postupka u iznosu od 1.313,70 kn.

Na žalbu tužiteljice:

Pobijajući prvostupanjsku presudu iz žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tužiteljica u žalbi isključivo osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na njezin utvrđeni sudoprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 40%.

Obzirom da je o odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja, te razlozima pravilno utvrđenog sudoprinosa tužiteljice nastanku štete, odgovoreno na žalbene navode tuženika, valja ponoviti samo to da je tužiteljica, unatoč vidljivim znakovima zabrane korištenja kolnog ulaza u tvornički krug tuženika (spuštena rampa), znajući da se radi o ulazu koji nije namijenjen radnicima kao pješački prolaz, kraj činjenice da kolni ulaz nije bio dovoljno očišćen za siguran prolaz, kraj upozorenja da se navedeni kolni prolaz ne koristi, sama djelomično preuzela rizik nastanka eventualnih štetnih posljedica zbog korištenja kolnog prolaza za ulaz u tvornički krug, pa kako je prilikom takvog načina ulaska, bez obzira na činjenicu da je ulazak radnika kroz kolni ulaz bio toleriran, pala na zaleđenoj površini i zadobila tjelesnu ozljedu, takvim postupkom i sama doprinjela nastanku štetnog događaja, pri čemu je njezin sudoprinos pravilno utvrđen u opsegu od 40%.

Neutemeljeni su stoga, kako žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem propisa čl. 368. st.1. ZPP-a presudu prvoga stupnja u pobijanom odbijajućem dijelu pod II) izreke potvrditi.

U Varaždinu, dne 06.veljače 2006.g.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Zlatko Lodeta.v.r.