Revr-1629/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1629/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz M. T., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1201/13-2 od 15. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1460/10-31 od 27. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizije tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj P-1460/10-31 od 27. ožujka 2013., naložio je tuženici isplatiti tužitelju 80.798,75 kuna bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose sve pobliže navedeno u izreci te presude, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 6.699,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana, te je odbio tužitelja s viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

Županijski sud u Karlovcu presudom poslovni broj Gž-1201/13-2 od 15. travnja 2015. odbio je žalbe tužitelja i tuženice protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovane i u tom dijelu potvrdio presudu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1460/10-31 od 27. ožujka 2013., dok je usvojio žalbu tužitelja protiv odluke o parničnom trošku i preinačio odluku o troškovima postupka sadržanu u istoj presudi i naložio tuženici da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos 11.204,00 kune s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći pravna pitanja za koja smatra da su važna radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se revizija prihvati, ukine drugostupanjska presuda te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traži trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kuna.

Tuženica je protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traži trošak sastava revizije u iznosu 1.250,00 kuna.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, a kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od mjeseca lipnja 2007. do mjeseca rujna 2009.

Tužitelju je prema presudi suda prvog stupnja, koju je u pogledu odluke o glavnoj stvari potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 80.798,75 kuna, dok je u preostalom dijelu (do iznosa 158.756,95 kuna) odbijen zahtjev tužitelja. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.

Na taj način nižestupanjski su sudovi prihvatili izračun razlike plaće u varijanti u kojoj je vještak obračunao naknadu za 16 sati rada dnevno u vrijeme službe straže i službe dežurstva, a daljnjih 8 sati računao je kao dnevni odmor.

Tužitelj, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavlja pitanja:

„1.Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidni rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2.Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Obrazlažući važnost navedenih pitanja tužitelj ukazuje na veći broj odluka županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012. u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom postavlja pitanja:

Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07), pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?

Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena prema općim propisima?

Obrazlažući važnost prva dva pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj da je "zauzeto stajalište da je za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije" te shvaćanje da se " prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad", kao i da "životno nije prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno". Nadalje, obrazlažući važnost trećeg pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-791/07 u kojoj da je "izraženo stajalište da nepostojanje pravnog propisa daje pravo tužiteljima po propisu koji je prestao važiti do donošenja novog, niti se novi propis- pravilnik može primjenjivati retroaktivno".

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Obzirom na utuženo vremensko razdoblje u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o službi u oružanim snagama iz 2004., a potom iz 2007.

Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04 – dalje: ZSOSRH), koja je bila na snazi do 31. srpnja 2007., bilo je propisano da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi.

U st. 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. propisano je da rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nakon izmjena i dopuna od 13. srpnja 2007. koje su stupile na snagu 31. srpnja 2007. odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tuženica zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tuženica).

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, revizije tužitelja i tuženice nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 13. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.