Rev-1320/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1320/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. sina I. iz D., kojega zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u D., protiv tuženih Z. P. iz D., kojega zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u D., i D. V. pok. N. iz D., koju zastupa punomoćnik B. S.-R., odvjetnica u S., rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 1. travnja 1996. godine broj Gž-536/95, kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 21. travnja 1995. godine broj P-226/95, u sjednici održanoj dana 20. siječnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 21. travnja 1995. godine suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ništav je kupoprodajni ugovor od 30.XI 1994. kojeg je tuženica pod 2 kao prodavateljica zaključila s tuženim pod 1 i u kojem je predmet kupoprodaje stan u D. Od B. …, koji se nalazi u čest.zgr. 922 k.o. G., koja je izgrađena na čest.zem. 672/1 k.o. G., te on ne proizvodi nikakav pravni učinak. Tuženi su dužni u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja platiti tužtielju parnične troškove."

II. Dužan je tužitelj naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 1.229,00 Kn, a drugotuženici iznos od 1.650,00 Kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 1. travnja 1996. godine broj Gž-536/95 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena te tužitelju naloženo da nadoknadi tuženiku Z.P. trošak odgovora na žalbu u roku od 15 dana.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude nižestupanjskih sudova ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama ZPP, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revident u ovoj pravnoj stvari ne upućuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvario.

Revident neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja iz kojeg proizlazi:

- da je u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku broj IIR-141/92 dana 18. prosinca 1992. godine ovjeren ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između J.V. (tužitelja) kao davatelja uzdržavanja i I.V. pok. N. kao primatelja uzdržavanja i kojim primateljica uzdržavanja daje nakon smrti davatelju uzdržavanja svu imovinu osim pokretne imovine,

- da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku od 9. lipnja 1994. godine broj O-369/94 D.V. pok. N. utvrđena jedinom nasljednicom u odnosu na stan koji je opisan u izreci prvostupanjske presude iza smrti I.V. umrle 3. ožujka 1994. godine,

- da je 1. ožujka 1995. godine punomoćnik I.V. predao zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku prijedlog za uknjižbu predmetnog stana kojeg je I.V. prema priloženom ugovoru u navedenom predmetu Z-512/95 otkupila od bivše općine Dubrovnik temeljem ugovora o prodaji stana od 19. ožujka 1993. godine,

- da je u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku broj P-162/95 tužitelj J.V. protiv tuženice D.V. zahtijevao da sud utvrdi da je J.V. postao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasnikom predmetnog stana uz zahtjev za izdavanje tabularne isprave i s time da parnica još nije dovršena,

- da je D.V. (drugotuženica) sa Z.P. (prvotuženikom) zaključila ugovor o prodaji stana pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude uz zadržavanje prava doživotnog uživanja za korist prodavateljice s time da je ugovor predan uz prijedlog za uknjižbu Općinskom sudu u Dubrovniku.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) propisano je da prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje s time da kupac može uz ispunjenje propisanih pretpostavki ugovor raskinuti. Dakle, sama okolnost da je prodana tuđa stvar (a tužitelj upravo tvrdi da je ugovorom o prodaji zaključenim između tuženih prodana njegova stvar) ne čini ugovor o prodaji ništavim. Kako tužitelj nije naveo nijedan od razloga propisanih u čl. 103. st. 1. ZOO kao razlog ništavosti, to ugovor između tuženih nije ništav.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji, te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 20. siječnja 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.