Legislator Case Law & Legislation
I Kž-812/2000-4 AI generated

Criminal appeal partially allowed; Supreme Court amended verdict due to new law and combined sentences.

Case Number I Kž-812/2000-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal against a first-instance judgment. The court found the original conviction for drug abuse valid but noted that a new law had reduced the maximum penalty, requiring a legal reclassification. Consequently, the court amended the verdict to reflect the new legal definition and combined the individual prison terms into a single sentence.

Legislator headnote

AI generated

čl. 3. st. 2. KZ-a; čl. 390. ZKP-a: When a new law with a milder penalty enters into force after a judgment becomes final, the legal qualification of the criminal act must be changed to comply with the principle of favoring the accused, and the final sentence must be recalculated accordingly.

Keywords

AI generated
principle of favoring the accused change of legal qualification new criminal law combined prison sentence criminal appeal drug abuse offense Supreme Court amendment

Cited Legislation

AI generated
čl. 3. st. 2. KZ-a
KZ-a zapriječena blaža kazna zatvora u trajanju do 12 godina (ranije dugotrajni zatvor), slijedom čega je, poštujući obveznu primjenu blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ-a, pravnu kvalifikaciju kaznenog djela trebalo izmijeniti na način učinjen ad.
čl. 353. toč. 6. ZKP/97
izreke te presude i na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97
čl. 60. st. 2. toč. c KZ-a
te izreke, kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, uz primjenu odredbe čl. 60. st. 2. toč. c KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju mu se, na temelju čl.
čl. 63. st. 1. KZ-a
KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o stjecaju, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i sedam mjeseci, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29.
čl. 390. ZKP-a
čl. 387. ZKP-a
i čl. 387. ZKP-a pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao ad.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-812/00-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Katice Jelić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnice u odjelu –više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 5. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. rujna 2000. godine broj K-19/00, u sjednici održanoj 28. veljače 2001. godine u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o je:

I. U povodu žalbe opt. V.K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. KZ-a opisano pod toč. 3. izreke te presude i na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97

o d b i j a o p t u ž b a

protiv opt. V.K. (osobni podaci kao u izreci pobijane presude)

- da bi dana 28. lipnja 2000. godine u V., prilikom pretrage njegovog stana i prostorija, po djelatnicima Policijske uprave V. – Odsjeka za suzbijanje zlouporabe droga, u njegovom stanu i njegovoj kući, pronađeno 345 komada puščanog streljiva call. 7,62 mm, 40 kom pištoljskog streljiva call. 7,62 mm, prigušivač za automatsku pušku i 4 komada spremnika za automatsku pušku,

- dakle, neovlašteno posjedovao veće količine streljiva,

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv javnog reda – nedozvoljenim držanjem oružja i eksplozivnih tvari – koje je označeno i kažnjivo po čl. 335. st. 1. i 2. KZ-a.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V.K. i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, pa se kazneno djelovanje optuženika za koje je pod toč. 1. presude oglašen krivim pravno označava kao kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine” br. 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) te se opt. V.K., uz prihvaćanje po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, opisanog pod toč. 1) izreke te presude, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, te za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a opisanog pod toč. 2) te izreke, kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, uz primjenu odredbe čl. 60. st. 2. toč. c KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ- a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. lipnja 2000. godine, pa dalje.

III- U ostalom dijelu žalba opt. V.K. odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V.K. zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. i 5. KZ-a, te zbog kaznenog djela nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. i 2. KZ-a, pa mu je, uz utvrđivanje pojedinačnih kazni zatvora za svako kazneno djelo i to za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o stjecaju, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i sedam mjeseci, u koju mu je, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. lipnja 2000. godine, pa dalje.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ-a, od optuženika je oduzeta opojna droga, dok je prema čl. 80. KZ-a oduzeto streljivo i dijelovi oružja.

Optuženik je oslobođen od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP-a, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju B.K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je dostavljen državnog odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na odluku pod toč. I izreke

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud je našao da, sukladno čl. 368. toč. 3. ZKP/97, u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje protiv optuženika zbog kaznenog djela neovlaštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. i 2. KZ-a, opisanog pod toč. 3) pobijane presude.

Naime, optuženik se tereti da je u svom stanu i kući neovlašteno posjedovao veće količine streljiva i to 345 komada puščanog streljiva call. 7,62 mm, 40 komada pištoljskog streljiva call. 7,62 mm, prigušivač za automatsku pušku i četiri komada spremnika za automatsku pušku, čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno u smislu Zakona o oružju.

Međutim, u smislu čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju (“Narodne novine” broj 12/01 od 14. veljače 2001. godine), građani mogu predati oružje i streljivo koje neovlašteno drže nadležnom tijelu sve do dana 22. veljače 2002. godine i to bez ikakovih posljedica u smislu pokretanja prekršajnog ili kaznenog postupka. Od optuženika je streljivo i dijelovi oružja oduzeto dana 28. lipnja 2000. godine, što nije odlučno, jer se ne može pretpostavljati i zaključivati na njegovu štetu da on to streljivo i dijelove oružja ne bi predao nadležnom tijelu niti do 22. veljače 2002. godine, što bi u tom slučaju bilo bez odgovornosti.

Kako odredba čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona propisuje da će se na počinitelja, ako se od počinjenja dijela do pravomoćnog okončanja postupka izmijeni zakon jedanput ili više puta, primijeniti onaj zakon koji je za njega povoljniji, a svakako je povoljniji naknadno izmijenjeni specijalni propis Zakona o oružju (odredba čl. 335. KZ-a je blanketne naravi), koji omogućuje da se protiv optuženika optužba odbije, to je trebalo pobijanu presudu preinačiti i na temelju čl. 368. toč. 3. ZKP-a odlučiti kao ad. 1) izreke ove presude.

U odnosu na odluku pod toč. II i III izreke

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja nije počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, kako to smatra žalitelj.

U obrazloženju pobijane presude navedeni su svi razlozi o odlučnim činjenicama, te nije utvrđena njihova proturječnost znatnije kvalitete. Doista, postoje različiti podaci o vrsti i količini droge oduzete od optuženika koji su navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta i zapisniku o vještačenju, ali to nije od utjecaja na pravilnost presude u smislu čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, već se, eventualno, može raditi o pogrešno utvrđenim činjenicama. Međutim, niti taj prigovor nije ostvaren, budući da pažljivom analizom potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i službene bilješke koja je tada sastavljena, u usporedbi s podacima zapisnika o vještačenju, proizlazi da su od optuženika nesporno oduzeta tri paketića smeđe praškaste materije nalik na drogu heroin u ukupnoj težini od 2,40 gr, međutim, tijekom vještačenja je utvrđeno da dio te količine od 0,60 gr, u stvari, predstavlja opojnu drogu amfetamin, što djelatnici policije prilikom oduzimanja droge nisu morali znati, jer je to upravo cilj vještačenja. Isto tako, u službenoj bilješci sastavljenoj prilikom privremenog oduzimanja predmeta stoji, da je od osuđenika oduzet i jedan paketić zelene biljne materije, a vještačenjem je utvrđeno da se radi o 0,81 gr opojne droge marihuane. Slijedom toga proizlazi da nikakovih bitnih odstupanja u tim podacima nema, a kako se pobijana presuda, osim na podacima iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, temelji i na zapisniku o vještačenju Centra za kriminalistička vještačenja I.V., to je u pogledu vrste i količine oduzete droge navedene u izreci pobijane presude činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Nadalje, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je sud prvog stupnja isprva prihvatio, a kasnije odbio provesti dokaz o saslušanju svjedoka F.-J.S. i J.M., jer je sud za takovu svoju odluku dao valjane i prihvatljive razloge u smislu čl. 359. st. 7. ZKP-a, dok je drugo pitanje da li je takvom odlukom činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Pitanje vlasništva stana u kojem je optuženik držao drogu dosita u konkretnom slučaju nije od relevatnog utjecaja, pa eventualne proturječnosti u tom pravcu nemaju značaj bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Konačno, pravilno je u izreci pobijane presude utvrđeno da je inkriminirana djelatnost optuženika trajala do dana 27. lipnja 2000. godine, jer to predstavlja datum njegovog privođenja na ispitivanje u policijsku postaju, a time i objektivnu zapreku za njegovo daljnje kriminalno djelovanje.

Konačno, netočna je tvrdnja žalbe da optuženik nije dao obranu u odnosu na kazneno djelo navođenja drugog na uživanje droge iz čl. 173. st. 5. KZ-a opisanog pod toč. II izreke te presude. Optuženik je iznosio obranu ukupno u četiri navrata (tri puta u istrazi i jedan puta na glavnoj raspravi), s time da je sam izabrao način obrane kako je ocijenio da mu najviše odgovara. Točno je da je optuženik na glavnoj raspravi od 12. rujna 2000. godine nije posebno iskazivao u odnosu na ovo kazneno djelo, međutim, konstatirano je da optuženik ostaje kod obrane dane u istrazi kada je porekao djelo. Osim toga, pozvan da se očituje o optužbi u smislu čl. 320. st. 3. ZKP-a, optuženik je izjavio da se ne osjeća krivim, a prihvatio je i završnu riječ svog branitelja koji tvrdi da to djelo nije dokazano. Zbog toga nije počinjena relativno bitna povreda kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, kako smatra žalitelj. Žalitelj žalbom, u stvari, pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ukazujući na njihovu pogrešnost i nepotpunost. Žalitelj ponavlja svoju obranu tvrdeći da su iskazi svjedoka G.S. i T.P. neistiniti, te da mu je opojna droga koja je kod njega nađena, podmetnuta. Činjenično stanje nalazi nepotpuno utvrđenim, jer nije saslušana svjedokinja T.H. Smatra da mu učin sva tri kaznena djela nije dokazan, te da je time, osim pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, došlo i do povrede kaznenog zakona.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja, na temelju valjano provedenog dokaznog postupka, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, pa je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, koji iskazi su potvrđeni materijalnim dokazima – zapisnikom o očevidu, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i toksikološkim vještačenjem, valjano zaključio da se optuženik doista bavio neovlaštenom prodajom opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ-a, kao i da je druge navodio na trošenje opojne droge čime je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a.

Bezuspješno žalitelj pokušava obezvrijediti iskaz svjedoka G.S. time što se radi o narkomanu koji je navodno lažno svjedočio u strahu od vlastite kaznene odgovornosti. Iskaz svjedoka G.S. dosljedan je i logičan, te je potvrđen iskazom svjedoka T.P., kao i materijalnim dokazima. Nema suštinskih različitosti između iskaza ova dva svjedoka u pitanju koliko često su navraćali u stan optuženika, jer je svjedokinja na glavnoj raspravi (list 98 spisa) rekla da su odlazili često, neki puta svakodnevno, a neki puta je prošlo i po dva dana. Svjedok G.S. je životno opisao situaciju u kojoj on, kao narkomanski ovisnik, redovito kupuje drogu od optuženika, od čega dio sam konzumira, a dio opojne droge prodaje trećim osobama radi pribavljanja novca za plaćanje droge optuženiku. Takvim iskazom svjedok je iskreno teretio optuženika, ali i sebe, pa ne stoji navod žalbe da se radi o iskonstruiranom iskazu u cilju osvete prema optuženiku. Osim toga, opojna droga je pronađena u stanu optuženika upravo na mjestu koje je svjedok označio (u lusteru), a taj podataka mogao je znati samo onaj tko je bio dobro upoznat s kriminalnim djelovanjem optuženika. Pri tome, neuvjerljiva je tvrdnja optuženika da mu je droga podmetnuta. Prije svega, optuženik je u svojoj obrani tijekom istrage tvrdio da mu je drogu, u dogovoru s policijom, namjerno podmetnula svjedokinja T.P., da bi na glavnoj raspravi, međutim, ustvrdio da je drogu nepromišljeno sakrio svjedok G.S., jer je pogrešno držao da će neko vrijeme boraviti u stanu optuženika, a radilo se o drogi za svjedokove potrebe. U svakom slučaju, imajući u vidu ovako nedosljednu obranu optuženika, s jedne strane, te okolnosne i uvjerljive iskaze spomenutih svjedoka koji su potvrđeni materijalnim dokazima, s druge strane, sud prvog stupnja im je s pravom poklonio vjeru, a obranu optuženika otklonio, jer je usmjerena na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti.

Što se tiče prijedloga žalbe za saslušanje svjedoka T.H., treba reći da se radi o dokazu koji je već odbijen od strane prvostupanjskog suda kao nevažan, a tu argumentaciju prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Slijedom izloženog, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, a primijenjena je i odgovarajuća odredba materijalnog prava, pa je optuženik valjano oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kz-a.

Međutim, nakon donošenja nepravomoćne presude izmijenio se Kazneni zakon tako, da je sada za kazneno djelo zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ-a zapriječena blaža kazna zatvora u trajanju do 12 godina (ranije dugotrajni zatvor), slijedom čega je, poštujući obveznu primjenu blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ-a, pravnu kvalifikaciju kaznenog djela trebalo izmijeniti na način učinjen ad. 2) izreke ove presude.

Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik počinio i kazneno djelo navođenja na uživanje opojne droge, tako što je svjedokinji T.P. napravio “liniju” opojne droge heroina, te ju nagovarao da to konzumira. Svjedokinja je događaj opisala detaljno i uvjerljivo, a njen iskaz potvrdio je i svjedok G.S. kojemu se potužila na postupak optuženika. Tijekom suđenja nije utvrđeno da bi svjedokinja inače bila sklona uživanju opojne droge, pa je očito da je optuženik svojim postupkom navodio na uživanje osobu koja to nije željela, a time je njegova odgovornost veća. Stoga je sud prvog stupnja valjano optuženika oglasio krivim i za ovo kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a.

Konačno, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio optuženiku pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo, međutim, s obzirom da je ovom presudom odbijena optužba za kazneno djelo nedozvoljenog držanja oružja iz čl. 335. st. 1. i 2. KZ-a pod I izreke ove presude, trebalo je jedinstvenu kaznu zatvora izreći u skladu s tako izmijenjenom situacijom, a time je i žalba optuženika djelomično osnovana.

Prilikom izbora vrste i visine pojedinačno utvrđenih kazni zatvora za kaznena djela iz čl. 173. st. 2. i 5. KZ-a, sud prvog stupnja imao je u vidu sve olakotne, ali i otegotne okolnosti i to naročito višestruku raniju osuđivanost optuženika, pa i zbog istovrsnog kaznenog djela, koje kazne na optuženika očito nisu u dovoljnoj mjeri utjecale da prestane s vršenjem kaznenih djela. Zbog toga, a neovisno o tome što optuženik sada odgovara zbog kaznenog djela s blaže zapriječenom kaznom zatvora iz čl. 173. st. 2. KZ-a (“Narodne novine” br. 129/00), utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci u svemu je primjerena i nužna da bi se njome u potrebnoj mjeri utjecalo na optuženika da prestane s vršenjem kaznenih djela. Isto se odnosi i na utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a koja je također primjerena okolnostima slučaja i ličnosti samog optuženika.

Stoga je, primjenjujući odredbe o stjecaju kaznenih djela, ovaj Vrhovni sud osudio optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, smatrajući da je takova kazna sukladna društvenoj opasnosti počinjenih djela i opasnosti samog počinitelja, te stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra – ljudskog zdravlja, a tom kaznom upozorit će se i drugi građani na neprihvatljivost i pogibeljnost takovih i sličnih ponašanja.

Slijedom svega naprijed izloženog, trebalo je sukladno čl. 390. i čl. 387. ZKP-a pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao ad. 2) i 3) ove presude.

U Zagrebu, 28. veljače 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.