Revr-1501/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1501/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz P., K., zastupanog po punomoćniku G. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. – I. d.o.o. R., zastupanog po punomoćniku R. F., odvjetniku iz P., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli – Pola, broj Gž-553/09-2 od 10. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-2380/02-74 od 19. rujna 2008., u sjednici održanoj 9. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 30. rujna 2002. i da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na posao voditelja organizacijske jedinice Transport, održavanje i mehanizacija.

Ujedno je tužitelj odbijen i sa zahtjevom za isplatu mu plaće sa svim doprinosima i za isplatu drugih primanja u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a odbijen je i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška.

U toč. II. izreke tužitelju je naloženo isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.470,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pozivom na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijane presude preinače, tako što bi se tužbeni zahtjev prihvatio, a podredno da se one ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i dr. – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se sadržajem revizije upire, jer pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja sa stanjem spisa, pa tako ni sa pismenim dokazima u spisu, zbog čega se presuda u svemu može ispitati.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. lipnja 2001., te da je radio na radnom mjestu voditelja organizacijske jedinice Transport, održavanje i mehanizacija,

- da je tužitelj imao prešutnu suglasnost odgovornih osoba tuženika za obavljanje djelatnosti u privatnoj tvrtci T. d.o.o. R., čiji je tužitelj osnivač i jedini vlasnik,

- da je tuženik u svibnju 2002. donio odluku kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju, ali je nakon protivljenja sindikalnog povjerenika od tog otkaza odustao, jer tužitelju prethodno nije uskratio suglasnost za obavljanje konkurentske djelatnosti u svojoj tvrtci,

- da je tuženik 5. ožujka 2002. donio odluku kojom tužitelju opoziva odobrenje za sklapanje poslova iz djelatnosti koje obavlja tuženik, čime mu je, zapravo, opozvano prešutno odobrenje i dao otkazni rok od 6 mjeseci, uz upozorenje da ukoliko tužitelj nakon proteka tog roka nastavi s obavljanjem konkurentskih poslova, da će se smatrati da čini težu povredu ugovora o radu, zbog čega će uslijediti otkaz, a i mogućnost traženja da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za račun tuženika, odnosno da mu tužitelj preda zaradu iz tog posla,

- da je tužitelj nakon uskrate suglasnosti nastavio s obavljanjem poslova, zbog čega je tuženik 30. rujna 2002. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju, zbog skrivljenog ponašanja i to višestrukog kršenja obveza iz radnog odnosa, između ostalih i što je unatoč opozivu odobrenja za sklapanje poslova iz djelatnosti koju obavlja tuženik od 5. ožujka 2002., za vrijeme trajanja ugovora o radu, a nakon isteka otkaznog roka od 6 mjeseci, nastavio sklapati i izvršavati poslove iz registrirane djelatnosti poslodavca i to poslove održavanja i popravka motornih vozila i trgovine dijelovima i priborom za motorna vozila,

- da je na tu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelj u zakonskom roku podnio zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu,

- da se tužitelj u svojoj tvrtci bavio održavanjem i popravkom motornih vozila, nabavom i prodajom rezervnih dijelova, čime se bavi i tuženik i što predstavlja registriranu djelatnost tuženika.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su na strani tuženika postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju, temeljem odredbe čl. 106. st. 1. al. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR).

U postupku je na nedvojbeni način utvrđeno da je tužitelj počinio povredu radne obveze, tj. radne dužnosti, time što je nakon uskrate suglasnosti tuženika nastavio obavljati konkurentsku djelatnost, pa je već to samo po sebi dovoljan i opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju u datim okolnostima konkretnog slučaja.

Da se radi o konkurentskoj djelatnosti kojom se bavio tužitelj, onoj kojom se bavi i tuženik u okviru registrirane djelatnosti, nižestupanjski su sudovi na nesumnjiv način utvrdili i takva utvrđenja revizijskim navodima ne mogu se više dovoditi u sumnju, jer se u revizijskoj fazi postupka ne može prigovarati utvrđenom činjeničnom stanju, s obzirom na odredbu iz čl. 385. ZPP.

Kraj utvrđene činjenice da je tužitelj bio upozoren da prestane s obavljanjem poslova koji su konkurentski djelatnosti tuženika, da je tuženik čak otkazao ugovor o radu u svibnju 2002., kojeg je povukao te da je i nakon isteka roka kojeg mu je tuženik dao kako bi prestao obavljati konkurentsku djelatnost, odnosno vršiti konkurentske poslove, tužitelj nastavio s obavljanjem tih poslova, pa i nakon otkaza ugovora o radu, to eventualni izostanak omogućavanja formalne obrane prije otkaza ugovora o radu ne bi predstavljalo takav propust tuženika, jer se može smatrati da u datim okolnostima nije bilo više opravdano očekivati od tuženika da to učini (čl. 110. st. 2. ZR).

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.