Revr-435/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-435/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, Nenada Perina, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik F. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatska lutrija d.o.o. Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica T. V., dipl. pravnik, radi poništenja otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru od 20. veljače 2002. godine broj Gž-26/01, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru od 16. lipnja 2000. godine, broj P-1098/99, u sjednici održanoj dana 5. studenog 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kao nepravovremena u dijelu u kojem tužiteljica traži da sud utvrdi ništavim usmeni otkaz ugovora o radu i vraćanje na radno mjesto. Utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće, a odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda.

Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica tuženiku uputila dana 11. lipnja 1999. godine zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa u pisanom obliku,

- da je tuženik istog dana sastavio ispravu pod nazivom "Sporazum o prestanku ugovora o radu" i primjerak potpisane isprave dostavio tužiteljici,

- da je tužiteljica dana 14. lipnja 1999. godine uputila tuženiku dopis s izjavom da odustaje od sporazumnog prestanka ugovora o radu,

- da je tuženik dopisom od 18. lipnja 1999. godine obavijestio tužiteljicu da ne prihvaća odustanak od sporazumnog prestanka radnog odnosa,

- da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela dana 15. srpnja 1999. godine, a nakon toga dana 17. srpnja 1999. godine tuženom poslodavcu zahtjev za zaštitu prava.

Pravilno su, s obzirom na tako utvrđene činjenice, postupili nižestupanjski sudovi kada su tužbu odbacili. Prema čl. 126. st. 1. Zakon o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. U pitanju je prekluzivni rok, pa istekom roka radnik gubi pravo zahtijevati zaštitu od poslodavca, a i zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može naime zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava (čl. 126. st. 3. ZR).

Nije prihvatljiva tvrdnja revidentice da je za povredu prava iz radnog odnosa saznala dana 8. srpnja 1999. godine kada joj je uručena radna knjižica koju joj je tuženik poslao poštom i da je takav postupak tužene shvatila kao otkaz ugovora o radu. Ugovor o radu može prestati samo na jedan od načina propisanih u čl. 103. ZR, a otkaz od strane poslodavca mora biti u pisanom obliku (čl. 111. ZR), pa se ugovor o radu ne može otkazati slanjem radne knjižice ili nekom drugom konkludentnom radnjom. Eventualno neznanje tužiteljice za sadržaj tih propisa nije relevantno. Neovisno o tome, iz činjenica koje su utvrđene u postupku bez dvojbe proizlazi da je revidentica saznala za radnju koja je mogla biti predmetom zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa, najkasnije 18. lipnja 1999. godine, kada je primila dopis kojim je tuženik obavještava da ne prihvaća odustanak od sporazumnog raskida radnog odnosa. U svom dopisu od 14. lipnja 1999. godine tužiteljica moli tuženika da je pod bilo kakvim uvjetima zadrži na poslu i "pružite mi još jednu šansu jer odustajem od zahtjeva za sporazumni prekid radnog odnosa". U dopisu od 15. lipnja 1999. godine, kojeg je tužiteljica primila 18. lipnja 1999. godine, tuženik je odgovorio da ne može udovoljiti zamolbi. Revidentica je dakle toga dana znala da je tuženik prihvatio njezin zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa i da nije prihvatio odustajanje od toga zahtjeva, pa joj od tada teče rok od 15 dana iz čl. 126. st. 1. ZR, a koji je istekao dana 5. srpnja 1999. godine.

U reviziji se ističe da je tužiteljica sporazum o prestanku ugovora o radu dobila poštom na kućnu adresu, ali da ga nije potpisala. Ugovor o radu stoga da nije prestao, jer sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanom obliku (čl. 104. ZR). Zahtjev pisane forme ispunjen je, međutim, i ako strane izmjenjuju pisma, kako je to propisano u odredbi čl. 72. st. 4. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99), koja odredba se primjenjuje i na ugovor o radu (arg. iz čl. 6. ZR). Revidentica je uputila tuženiku pismo dana 11. lipnja 1999. godine u kojem moli sporazumni prestanak radnog odnosa, a tuženik je istog dana ostavio i potpisao sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim prihvaća da ugovor o radu prestane sporazumno. Time je udovoljeno zahtjevu da sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanom obliku. Tužiteljica je mogla u propisanom roku od petnaest dana tražiti zaštitu prava ako je smatrala da joj je pravo iz radnog odnosa povrijeđeno time što je tuženik prihvatio njezin zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa ili time što nije prihvatio njezin naknadni odustanak od sporazumnog prestanka radnog odnosa, a kako to nije učinila, tužba je pravilno odbačena.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. u vezi s čl. 400. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 5. studenog 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.