I Kž-1123/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1123/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr Petra kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr Berislava i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. C. zbog krivičnog djela iz čl. 139. st. 3. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv rješenja Vojnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. K 1335/92 (Kv 687/92), u sjednici održanoj 1. prosinca 1992.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba opt. P. C., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e :

Vojni sud u Zagrebu je kao prvostepeni sud rješenjem od 10. studenog 1992. K 1335/ 1992, Kv 687/1992, u kriv. predmetu protiv opt. P. C., zbog kriv. djela iz čl. 139. st. 3. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog po čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ kao zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91, dalje u tekstu: KZJ) odbio prijedlog branitelja optuženika da se temeljem čl. 1. st. 1. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 58/92, dalje u tekstu: Zakon o oprostu) krivični postupak obustavi.

Protiv tog prvostepenog rješenja optuženik je podnio žalbu osobno i po branitelju B. J., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se krivični postupak obustavi.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je u podnesku od 24. studenoga 1992. Ktž 1719/92 predložio da se žalba odbije kao

I Kž 1123/1992-3

neosnovana.

Žalba je osnovana.

Naime, prvostepeni sud razloge za pobijano rješenje nalazi u tome što je inkriminacijama optužnice zbog kriv. djela iz čl. 139. st. 3. u svezi sa čl. 128. st. 3. KZJ obuhvaćeno razdoblje od 1986.g. do dana uhićenja 21. srpnja 1992., znači i vrijeme prije 17. kolovoza 199O.g., za koje nije predviđen oprost od krivičnog progona i postupka prema čl. 1. Zakona o oprostu, zatim što u smislu Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske vijeće iz čl. 23. st. 6. ZKP nije ovlašteno ocjenjivati činjenični supstrat optužnice i dovoditi ga u vezu s činjenicama utvrđenim u prethodnom krivičnom postupku i postupak eventualno obustaviti zbog toga jer nema dovoljno dokaza da je optuženik počinio djelo iz optužnice, znači da zbog razloga procesnopravne prirode ne može primijeniti Zakon o oprostu i konačno, da konkretno činjenično opisano i pravno označeno krivično djelo iz optužnice spada u ona krivična djela koja su predviđena u odredbi čl. 2. Zakona o oprostu, znači izuzeta od oprosta.

Međutim, po ocjeni drugostepenog suda takvi razlozi, još su za sada nedostatni i ne predstavljaju dovoljno pouzdan osnov prvostepenog rješenja, pa ih žalitelj s pravom izlaže kritici i opovrgava.

Naime, iako su Uredbom o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske u vrijeme donošenja pobijanog rješenja od primjene bile izuzete odredbe čl. 277. u vezi čl. 270. Zakona o krivičnom postupku, pa zato vijeće iz čl. 23. st. 6. ZKP nije niti moglo doći u priliku da donese koju odluku predviđenu u čl. 270. ZKP, odredba čl. 1. st. 1. Zakona o oprostu (a ona je procesnopravne prirode) sudu po službenoj dužnosti upravo nalaže donošenje odluke o obustavi krivičnog postupka, naravno ako su ispunjeni uvjeti za oprost po tom zakonu. Da je i prvostepeni sud zapravo tako shvatio taj procesnopravni značaj spomenute odredbe st. 2. čl. 1. Zakona o oprostu proizlazi već iz okolnosti daje odlučivao o prijedlogu branitelja za obustavom krivičnog postupka u stadiju nakon podignute optužnice, prije započimanja glavne rasprave, upravo u smislu Zakona o oprostu. Zbog toga pobijano rješenje ne mogu opravdati takvi, zapravo proturječni, razlozi vezani uz Uredbu o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti jedinstvenosti Republike Hrvatske.

I Kž 1123/1992-3

Dalje, prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je optuženiku inkriminirano i vrijeme od 1986.g., znači i ono koje nije obuhvaćeno Zakonom o oprostu. Pri tome, međutim, ne daje razloge iz kojih bi bilo razvidno na osnovu čega zaključuje da ukupan činjenični opis iz optuženice predstavlja opis odlučnih činjenica u smislu čl. 262. st. 1. toč. 2. ZKP i da se slijedom toga inkriminacije protežu i na vrijeme izvan razdoblja predviđenog Zakonom o oprostu. Takve razloge je u konkretnim okolnostima, obzirom na zakonska obilježja ovog krivičnog djela i na stadij procesa razdruživanja Republike Hrvatske od bivše SFRJ i ostalih republika i pokrajina u njenom ranijem sastavu, bilo neophodno iznijeti da bi se mogla ocijeniti pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Zbog toga, za sada, pobijanu odluku ne mogu opravdati ni oni njeni razlozi koji su vezani za vrijeme kroz koje je optuženik poduzimao opisane radnje.

I konačno, prvostepeni sud kao dodatan razlog u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je predmetno krivično djelo prema čl. 2. Zakona o oprostu izuzeto od oprosta. Međutim, ni kod toga ne daje nikakvo razjašnjenje na osnovu čega bi se radilo o takvom krivičnom djelu čije počinitelje je Republika Hrvatska obvezna progoniti prema odredbama međunarodnog prava. I na takav način se u bitnom otežava mogućnost ocjene pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja. Uz to, ovakovom razlogu i takvoj ocjeni prvostepenog suda da se radi o kriv. djelu izuzetom od oprosta po čl. 2. Zakona o oprostu proturječi njegov prethodno navedeni razlog prema kojem je prijedlog branitelja optuženika da se krivični postupak obustavi po čl. 1. Zakona o oprostu odbijen zbog toga što se inkriminacije protežu i na razdoblje izvan vremena predviđenog tim Zakonom za oprost, a to znači ne zbog prirode krivičnog djela, nego zbog vremena počinjenja.

Slijedom navedenog, drugostepeni sud je po čl. 397. st.

3. ZKP odlučio kao u izreci.

U Zagrebu, 1. prosinca 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Novoselec dr. Petar, v.r.