Revr-1818/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1818/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Š., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku iz Š., protiv tuženika T. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćnici A. B. S., odvjetnici iz S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžrs-25/10-2 od 16. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-81/07 od 4. veljače 2010., u sjednici održanoj 16. veljače 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopušten “otkaz ugovora o radu tužitelju po odluci o otkazu tuženika od … 2006.“, pa da se tuženiku naloži tužitelja vratiti na rad na radno mjesto trgovačkog putnika - SSS, sve prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od … 2006., - a odbijen je i zahtjev tužitelja da mu se nadoknadi parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (učinjene pred drugostupanjskim sudom) i st. 2. t. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se drugostupanjska presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( „Narodne novine“, broj 84/08), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi tužitelja kojima dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o razlozima otkazivanja ugovora o radu, odnosno kojima ističe da tuženik nije dokazao razloge koji bi opravdavali dani mu otkaz ugovora o radu i zaključak da je prestala potreba za njegovim radom te da ga se nije moglo zaposliti na drugom radnom mjestu, a da su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti sadržaj isprava koje su dostavljene kao dokaz, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njegovom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U odnosu na navod revidenta da su zaključci nižestupanjskih sudova utemeljeni na iskazima svjedoka valja istaći da kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama - pa to zaista mogu biti i iskazi svjedoka, tako da okolnost što su utemeljene i na utvrđenju iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka ne oduzima nižestupanjskim presudama vrijednost valjanih i zakonitih.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom tuženikove Odluke od … 2006., kojom je tuženik otkazao s njime zaključeni ugovor o radu, pa da se tuženiku naloži vratiti ga na radno mjesto trgovačkog putnika - SSS, sve prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od … 2006..

Sporno je u revizijskom stadiju parnice: postoje li opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu „trgovačkog putnika - SSS“ s mjestom rada u Z., „a u slučaju potrebe Poslodavca i u nekom drugom mjestu na području Republike Hrvatske“, i to na temelju ugovora o radu zaključenog … 2006. na neodređeno vrijeme,

- da je u poslovanju na području Z. tuženik krajem 2006. ostvario „slabiji promet“, pa se, a uz zaključak (prema analizi poslovanja) da mu posao na tome području može obavljati samo jedan radnik, odlučio na reorganizaciju rada i na ukidanje jednog radnog mjesta,

- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od … 2006. tužitelju otkazan ugovor o radu „zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga“, odnosno zbog „nedostatka posla, time i potrebe za radom zbog kojeg je primljen u radni odnos“, a sve budući poslovna jedinica u kojoj je tužitelj radio „nije izvršila predviđeni plan i program rada“ te „ne postoji mogućnost zapošljavanja radnika na drugim radnim mjestima na način da se dodatno obrazuje ili dokvalificira - iz razloga što su ista popunjena dovoljnim brojem izvršitelja“,

- da je protiv te Odluke tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava kojeg tuženik nije prihvatio,

- da je u vrijeme otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu tuženik na mjestu rada u Z. imao zaposlenog još jednog trgovačkog putnika, na poslovima koje je radio i tužitelj, s time da je ovaj imao iste obveze uzdržavanja kao i tužitelj - ali se kod tuženika zaposlio prije tužitelja i imao je duži radni staž od njega,

- da tuženik nije imao mogućnosti tužitelja zaposliti na drugim poslovima na mjestu rada u Z., a na poslovima trgovačkog putnika zaposlio je drugog radnika - ali za mjesto rada u Š. i … 2006., dakle prije nego je tužitelju otkazan ugovor o radu, i to nakon što je tužitelj odbio ponudu tuženika da se zaposli na tome mjestu rada,

- da se tuženik prije otkazivanja ugovora o radu zaključenog s tužiteljem savjetovao s radničkim vijećem, pa se ovo suglasilo s namjerom davanja takvog otkaza.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju parnice ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili, i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je poslovanje tuženika, a budući mu je „slabio promet“ na području na kojem je tužitelj obavljao poslove iz zaključenog ugovora o radu - te budući je utvrdio da mu te poslove može obavljati samo jedan radnik, rezultiralo gospodarskim i organizacijskim promjenama, te da je radno mjesto tužitelja ukinuto samo zbog smanjenja obujma posla i slijedom toga nastale potrebe za reorganizacijom poslovanja kod tuženika, tako da je otkaz ugovora o radu tužitelju dat u cilju takvih promjena, a sve jer tuženik, obzirom na novo provedenu organizaciju, nije ni bio u mogućnosti tužitelja zaposliti na drugom radnom mjestu.

Odredbama čl. 113. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/03, 142/03 i 137/04 - dalje: ZR-a) propisano je: (st. 1. podstavak 1.) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog“, između ostalog i u slučaju „ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“; (u st. 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.“; (u st. 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.“; (u st. 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.“

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju i ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Stoga, a imajući na umu da svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, budući je prema navedenom (utvrđenom) činjeničnom stanju tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, dakle jer je u postojećim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a dokazao opravdanost razloga za odluku koju je donio primjenom odredbe čl. 113. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

Nadalje, u ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik pritom postupio protivno navedenim zakonskim odredbama čl. 113. st. 3. i 4. ZR-a: da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obavezama uzdržavanja koje su teretile tužitelja, te o obvezi obrazovanja ili osposobljavanja radnika za rad na drugim poslovima.

Okolnost što je tuženik … 2006. zaposlio drugog radnika na poslovima trgovačkog putnika ne može utjecati na takav zaključak: budući ovog nije niti zaposlio na tužiteljevo radno mjesto, a zaposlio ga je prije nego je tužitelju otkazao ugovor o radu - pa ta okolnost, sve da tužitelj i nije odbio ponudu tuženika da se zaposli na to radno mjesto, nije pravno relevantno niti mogla utjecati na tužitelju dani otkaz.

Uostalom, tuženik je i u odluci o otkazu naveo da ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima ili ga obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima - a obzirom da tužitelj nije niti dokazao da je tuženik to mogao učiniti, to kao činjenicu pravilno utvrđuju i nižestupanjski sudovi - uz pravilno shvaćanje da u postojećim uvjetima, kada revident nije naveo niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje ga je tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom u trenutku kada mu je otkazao ugovor, tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu: da tužitelja nije mogao zaposliti na drugim poslovima, odnosno da ga nije mogao obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 16. veljače 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.