Croatian Supreme Court dismisses appeals in drug trafficking case, upholding conviction and sentencing based on proven facts.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the prosecutor and defendant G.G., confirming the first-instance judgment of conviction for drug abuse and trafficking. The court found the prosecutor's claim regarding insufficient facts unfounded, noting that the defendant's reduced age at the time of the crime was not contested and the evidence supported the conviction. Regarding the co-defendant E.L.M., the court rejected the prosecutor's allegation of drug possession as unsupported by any physical evidence or corroborating testimony, relying solely on the defendant's own consistent statements.
Legislator headnote
AI generatedKZ čl. 173. st. 2.; ZKP čl. 379. st. 1. toč. 1.; ZKP čl. 387.; Appeals based on alleged procedural violations or incomplete fact-finding are dismissed when the lower court's findings are supported by proven evidence and the appellant fails to rebut the established facts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-523/1998-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. G. G., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 17. srpnja 1998. godine broj K-8/98, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. G.G. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Puli, presudom od 17. srpnja 1998. godine broj K-8/98 proglasio je krivim opt. G.G. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
Na temelju čl. 76. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.
Na temelju čl. 80. st. 1. KZ izrečena mu je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, kao u izreci pobijane presude.
Optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 2.848,40 kn i u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn.
Optuženik E.L.M. je na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođena od optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ. Troškovi kaznenog postupka u odnosu na opt. E.L.M. padaju na teret proračuna.
Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u cijelosti i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Optuženik G.G. žali se po braniteljima S.S., R.B. i T.V., odvjetnicima iz Zajedničkog ureda u P. iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno prekvalificira odnosno optuženiku izrekne blaža kazna.
Optuženik E.L.M. je osobno podnijela odgovor na žalbu državnog odvjetnika.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 13. studenog 1998. godine broj DOKŽ-1164/98 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbe u odnosu na opt. G.G.
Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik taj žalbeni osnov ne obrazlaže pa je sud drugog stupnja u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ispitao da li je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, pa takvu povredu nije našao. Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da bi u razlozima žalbe naveo da se radi i o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, u odnosu na opt. G., žali se državni odvjetnik, navodeći da je sud prvog stupnja nepotpuno, a vjerojatno i pogrešno utvrdio pitanje ovisnosti optuženika o opojnim drogama, zasnivajući utvrđenje te činjenice na pristranom i nedovoljno stručnom nalazu i mišljenju vještaka dr. V.J. koja da je gotovo demonstrativno odbijala razložno odgovoriti na pitanja zastupnika javne optužbe.
U odnosu na opt. E.L.M. državni odvjetnik ukazuje na obranu opt. G. koji je ranije govorio da je ona bila njegov suradnik u ovom kaznenom djelu i da je preuzela drogu na čuvanje u nadi da nju policija neće pretraživati, da bi tu obranu na glavnoj raspravi promijenio kao i opt. M. koja ju je prilagođavala promjenama u postupku i to kada je po mišljenju državnog odvjetnika, po njegovim pitanjima, shvatila da eventualno postoje i neki drugi podaci u pravcu njezinog odlaska u Split.
Državni odvjetnik ustrajava i na prijedlogu da se provede dokaz saslušanjem svjedoka, koji prijedlog je sud prvog stupnja odbio, a s ciljem da se utvrdi da je opt. G. trgovac drogom, vjerojatno ne ovisnik, a možda tek korisnik opojnih droga u manjoj mjeri.
Optuženik G. pogrešno utvrđeno činjenično stanje nalazi u utvrđenju suda prvog stupnja da je optuženik kupnju droge poduzeo radi prodaje, a ne da je isključivo, kako tvrdi u obrani i sada tu tvrdnju ponavlja i u žalbi, prenio drogu prihvativši ponudu jedne osobe.
Takvim navodima žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, provedenim psihijatrijskim vještačenjem po vještaku dr. V.J., koja je nalaz dala na temelju medicinske dokumentacije iz okružnog zatvora u kojoj je registrirano postojanje apstinencijskog sindroma, te prezentiranog psihičkog profila optuženika i koja je saslušana na glavnoj raspravi, pri čemu je odgovarala na postavljena pitanja stranaka tako da na nalaz vještaka nije bilo primjedbi, (list 185) sud je utvrdio da je opt. G. psihički i fizički ovisan o opojnim drogama, što je potvrđeno i podacima iz socijalne anamneze i takav zaključak suda prvog stupnja nije poljuljan niti neargumentiranim navodima iz žalbe državnog odvjetnika. Iz tog dijela žalbe zapravo nije razvidno koja je intencija žalitelja budući je utvrđeno da je kod opt. G., u vrijeme počinjenja djela mogućnost da shvati značenje svojeg postupanja bila očuvana, a sposobnost da vlada svojom voljom smanjena, što znači da je mogao postupati s izravnom namjerom, a što je i utvrđeno tijekom postupka, za što je i optužen optužnicom državnog odvjetnika, koja je u odnosu na ovog optuženika u cijelosti prihvaćena. Očito je da se žalbom državnog odvjetnika ne osporava takav zaključak suda prvog stupnja.
Činjenica smanjene ubrojivosti je cijenjena optuženiku kao olakotna okolnost prilikom donošenja odluke o kaznenopravnoj sankciji pa se eventualno može osporavati u tom dijelu, što međutim, žalba izričito ne navodi.
Iz žalbe državnog odvjetnika nije razvidno niti zbog čega ustrajava na saslušanju svjedoka koji bi trebao potvrditi da je opt. G. imao novac izvan svoje kuće budući i bez provođenja tog dokaza, za čije neprovođenje je sud dao prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud, je utvrđeno da je optuženik drogu kupio radi prodaje, kako ga se i teretilo.
Naime, sud prvog stupnja nije prihvatio obranu opt. G. da je drogu nabavio i prevezao za nepoznatog čovjeka, budući su u stanu koji koristi pretragom pronađene dvije vage, telefonska kartica, na kojim predmetima su utvrđeni tragovi heroina, više komada manjih PVC vrećica, te žličica sa suženjem, što je sve pribor za pravljenje malih paketića droge podobnih za uličnu prodaju.
Prema tome, i bez provođenja ovog dokaza sud je utvrdio upravo ovu činjenicu na kojoj inzistira državni odvjetnik u žalbi.
U svezi gore navedenog nije osnovana niti žalba opt. G. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja budući i sam optuženik u obrani navodi da je vage povremeno koristio, što je potvrđeno nađenim prisustvom heroina, a s obzirom i na ostali pribor te veliku količinu nabavljene droge ispravno sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika da bi vage koristio za vaganje droge za svoje potrebe.
U tijeku postupka nije bilo sporno da je optuženik koristio stan u K.1 ulici gdje su predmeti i pronađeni, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, a navod u pobijanoj presudi da se radi o K.2 ulici je očigledna pogreška u pisanju.
Iznajmljivanje osobnog automobila na dulje vrijeme, kao i stana za koji je plaćao najamninu, za osobu bez zaposlenja i stalnih prihoda, bez imovine osim osobnog automobila koji je prodao, te potpore obitelji, je pokazatelj da raspolaže većim sumama novca, kako je to zaključio sud prvog stupnja, a koje su bile dostatne za nabavku droge u većoj količini.
Neosnovano optuženik u žalbi navodi da se nije imao prilike izjasniti o ugovoru o najmu vozila budući isti prileži u spisu, na listu 32 cijelo vrijeme trajanja postupka i isti je pročitan na glavnoj raspravi dana 10. srpnja 1998. godine, a iz zapisnika je vidljivo da stranke na njega nisu imale primjedbi (list 158).
Osim toga, niti sada u žalbi optuženik ne predlaže bilo kakve dokaze koji bi ovaj ugovor dovodili u sumnju, a s tim u vezi i zaključke suda prvog stupnja u svezi s njim.
Stoga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno.
Na takvo utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio kazneni zakon okvalificiravši djelo kao ono iz čl. 173. st. 2. KZ. Čak kada bi se prihvatila obrana opt. G. da je drogu samo prenio, radilo bi se o istoj kvalifikaciji, a samo drugoj radnji izvršenja pa je stoga neosnovana žalba i zbog povrede kaznenog zakona.
Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. G. niti zbog odluke o kazni.
Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni navodi da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj količini droge kojom se može snabdjeti velik broj ovisnika, da je optuženik u izvršenju djela uložio znatnu upornost i znatan novčani iznos, iz čega se može zaključiti o izrazito visokom stupnju opasnosti njegova postupanja. Odsustvo kajanja te postupanje iz koristoljublja, navodi se u žalbi, ukazuje na potrebu strožeg kažnjavanja.
Optuženik G. smatra da sve utvrđene olakotne okolnosti nisu dobile odgovarajući značaj prilikom donošenja odluke o kazni i da je stoga izrečena kazna prestroga.
Nasuprot žaliteljima ovaj sud kao sud drugog stupnja, nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne. Sud je kao olakotno optuženiku cijenio neosuđivanost, da je bio sudionik domovinskog rata, lošu obiteljsku situaciju, te da se radi o ovisniku o opojnim drogama koji je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv. Tu činjenicu nije uspješno osporio niti državni odvjetnik u žalbi o čemu je već naprijed rečeno i koji na kraju ipak dozvoljava da je optuženik korisnik opojnih droga, istina, u manjoj mjeri. Kao otegotno optuženiku su cijenjene upravo činjenice koje ističe u žalbi državni odvjetnik, pa cijeneći sve navedeno sud je optuženiku izrekao kaznu koja će i po mišljenju ovog suda ostvariti svrhu kažnjavanja predviđenu u čl. 50. u svezi čl. 6. KZ, uz zakonito i pravilno izrečene sigurnosne mjere.
Na žalbu u odnosu na opt. E.L.M.
Neosnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, optuženicu se tereti da je na zahtjev opt. G. preuzela heroin, sakrila ga u podstavu jakne kako bi ga neprimjetno prenijela u P. i tada vratila G. radi daljnje prodaje, što nije utvrđeno niti jednim provedenim dokazom.
Glede odlaska optuženice u S., ona je od početka dosljedna, da je išla vidjeti mladića, time da na glavnoj raspravi pojašnjava prirodu njihova odnosa, što se ne može protivno navodu iz žalbe, smatrati prilagođavanjem njene izjave promjenama u postupku, jer takvih promjena nije bilo niti je u tom pravcu predložen i proveden bilo koji dokaz. Osim toga, opt. G. u istrazi, protivno navodu iz žalbe, ističe da nije rekao optuženici po kom poslu ide u S. Bio je izričit navodeći "još jednom izričito tvrdim da E. ništa o svemu ovome nije znala, što je u svezi sa pribavljanjem droge i donošenjem u P. To sam ja isključivo radio, ne pričajući njoj ništa, niti angažirajući bilo koga drugoga." (list 63 spisa).
Navod iz žalbe da je opt. G. iskazao pred istražnim sucem da je optuženica preuzela drogu kako bi je sakrila i time omogućila da se droga zadrži odnosi se na događaje u policijskoj postaji, gdje su optuženici zadržani i došli u međusobni kontakt bez nadzora. Opt. G. je na glavnoj raspravi pojasnio da je sam stavio drogu u E. jaknu i kada se ona vratila iz WC-a da joj je to pokušao reći što je u skladu s njezinom obranom da je jaknu ostavila kada je drugi puta išla u WC i da joj je po povratku G. spominjao jaknu, u kojoj je poslije i pronađen heroin. Tu mogućnost da je G. stavio drogu u jaknu optuženice tek u policijskoj postaji potvrđuje u svom iskazu svjedok Z., djelatnik policije, navodeći da je jakna optuženice bila u prostoriji za zadržavanje. Stoga je i uvjerljiva obrana optuženice da bi drogu bacila u WC gdje je prvi puta išla s jaknom, da ju je tada imala odnosno da je drogu u jaknu mogao staviti G. kada ju je ostavila idući drugi puta u WC. Osim toga protivnim dokazima sud nije raspolagao niti ih državni odvjetnik sada nudi u žalbi, iako navodi "da je na osnovu pitanja optužbe optuženica shvatila kako eventualno postoje i neki drugi podaci u tom pravcu" odnosno zbog čega je putovala u S. Ukoliko je državni odvjetnik raspolagao dokazima u tom pravcu trebao ih je prezentirati sudu, jer sud sudi na osnovu provedenih dokaza, a ne "golih" tvrdnji stranaka. S obzirom na sve navedeno trebalo je žalbe državnog odvjetnika i opt. G. odbiti kao neosnovane, te je stoga na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 12. siječnja 1999. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marko Rašo, v.r.
Milan Gudelj, v.r.