P-81/2017-10 · Trgovački sud u Varaždinu
Legislator summary
AI generatedNalaže se tuženiku FINANCIJSKA A., Z., U. grada V. 70, OIB …, da tužitelju OK d.o.o., V., K. G., V. 140, OIB ….., u roku od 8 dana preda u posjed ispravu rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-… od 26. studenog 2008.
Legislator headnote
AI generatedP-81/2017-10 · Trgovački sud u Varaždinu: Istaknuo je da je tuženik dužan čuvati osnovu za plaćanje jedanaest godina od isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena, te da budući da je izvršenje predmetnog rješenja tek započelo, a nije dovršeno, tuženik ne smije vratiti predmetno rješenje tužitelju temeljem čl. 20. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12, dalje: ZPONS). Također navodi da je temeljem čl. 20. ZPONS tuženik dužan čuvati onu osnovu za plaćanje koju je zaprimio, i to u obliku u kojem ju je zaprimio ili na drugom prikladnom mediju, a to je onaj koji, prema stavu tuženika, jamči da je osnova za plaćanje pohranjena u onom obliku u kojem je podobna za daljnje izvršenje.
Full text
Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 1 P-81/2017-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Varaždinu, po sucu tog suda Kseniji Flack-Makitan, na prijedlog sudske savjetnice Janje Topol, u pravnoj stvari tužitelja OK d.o.o., V., Kučan G., V. 140, OIB ……, kojeg zastupa B. M., odvjetnica iz V., Braće R. 8 b, protiv tuženika F. A., Z., U. g. V. 70, OIB ….., kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju M. S., radi vraćanja isprave, nakon glavne rasprave zaključene 9. veljače 2018., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice po zaposlenju tuženika, 23. veljače 2018.,
p r e s u d i o j e
1. Nalaže se tuženiku FINANCIJSKA A., Z., U. grada V. 70, OIB …, da tužitelju OK d.o.o., V., K. G., V. 140, OIB ….., u roku od 8 dana preda u posjed ispravu rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-… od 26. studenog 2008.
2. Nalaže se tuženiku F. A., Zagreb, U. grada V. 70, OIB ….., da tužitelju OK d.o.o., V., K. G., V. 140, OIB ……., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kn, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je 27. veljače 2017. podnio tužbu protiv tuženika kojom zahtijeva vraćanje u posjed isprave: rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-… od 26. studenog 2008., koja je njegovo vlasništvo. Tužitelj u tužbi obrazlaže da je tuženiku 29. svibnja 2013. podnio na izvršenje predmetnu ispravu - rješenje o ovrsi javnog bilježnika B. Š.. iz V., poslovni broj Ovrv-… od 26. studenog 2008. (dalje: rješenje o ovrsi), kojim rješenjem je dužniku tužitelja V. I. iz S. naloženo da tužitelju isplati iznos od 23.712,18 kn zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
Budući da tužitelj u postupku ovrhe na novčanim sredstvima koji se vodio kod tuženika temeljem predmetne isprave u nekoliko godina nije postigao nikakvu naplatu, od tuženika je 29. studenog 2016. zatražio povrat isprava - osnova za plaćanje: zadužnice broj Ov-……, i predmetnog rješenja o ovrsi, kako bi pokušao naplatiti svoju tražbinu od dužnika iz drugih predmeta ovrhe. Tuženik je tužitelju vratio zadužnicu broj Ov-…., dok mu nije vratio predmetno rješenje o ovrsi, uz obrazloženje da ga mora čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena.
Tužitelj navodi da predmetna isprava - rješenje o ovrsi kao osnova za plaćanje nikada nije izvršeno, jer po istoj nije izvršena nikakva naplata, te da je tuženik zadržao neizvršenu osnovu za plaćanje bez pravnog osnova. Tuženik tužitelju zadržavanjem isprave prouzročuje štetu, jer ga sprečava da ostvari ovrhu na nekretnini u vlasništvu dužnika tužitelja I. V.., uz što se ističe da je javni bilježnik L. M.. (sljednica javne bilježnice B. Š.) u međuvremenu uništio spis poslovni broj Ovrv-…., a sudovi ovrhu ne mogu odrediti bez izvornika ovršne isprave.
Budući da tuženik nezakonito drži u posjedu ispravu u vlasništvu tužitelja, to vraćanje predmetne isprave tužitelj zahtjeva ovom tužbom.
Tuženik je u odgovoru na tužbu (list 16 do 19) potvrdio da je 29. svibnja 2013. primio od tužitelja zahtjev za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima V. I. temeljem predmetne isprave - rješenja o ovrsi, te „otpravak“ rješenja o ovrsi, radi čega smatra neosnovanim zahtjev tužitelja za vraćanjem „izvornika“ rješenja o ovrsi. Osporio je navode tužitelja da predmetno rješenje o ovrsi kao osnova za plaćanje nikada nije izvršeno, iz razloga što je s danom dostave predmetnog rješenja o ovrsi tuženiku izvršena pljenidba novčanih sredstava i time je tužitelj stekao založno pravo na tražbini iz rješenja. Navodi da izvršenje osnove za plaćanje počinje njegovom dostavom tuženiku, odnosno upisom u očevidnik, a zatim i davanjem naloga banci ovršenika za pljenidbu i prijenos novčanih sredstava. Dakle, izvršenje rješenja je započeto, pravni učinci provedbe ovrhe su nastupili, te je rješenje o ovrsi u postupku izvršenja ostalo sve dok je bilo upisano u očevidniku, ali se nije izvršilo, jer je ovršenik bio u blokadi.
Istaknuo je da je tuženik dužan čuvati osnovu za plaćanje jedanaest godina od isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena, te da budući da je izvršenje predmetnog rješenja tek započelo, a nije dovršeno, tuženik ne smije vratiti predmetno rješenje tužitelju temeljem čl. 20. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12, dalje: ZPONS). Također navodi da je temeljem čl. 20. ZPONS tuženik dužan čuvati onu osnovu za plaćanje koju je zaprimio, i to u obliku u kojem ju je zaprimio ili na drugom prikladnom mediju, a to je onaj koji, prema stavu tuženika, jamči da je osnova za plaćanje pohranjena u onom obliku u kojem je podobna za daljnje izvršenje.
Činjenicu da je tuženik tužitelju vratio zadužnicu, dok mu nije vratio predmetno rješenje o ovrsi, tuženik argumentira na način da je vraćanje zadužnice propisanom Ovršnim zakonom (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje: OZ), dok vraćanje javnobilježničkog rješenja o ovrsi nije propisano niti jednim propisom, osim za slučaj da isto ima nedostataka radi kojih se ne može izvršiti (čl. 4. Pravilnika o načinu i postupku ovrhe na novčanim sredstvima (NN 6/13, dalje: Pravilnik)), što ovdje nije bio slučaj. Tijekom postupka (list 32) istaknuo je da tužitelj uvijek ima mogućnost pozvati javnog bilježnika u poslovne prostorije tuženika kako bi isti tamo sačinio ovjerenu presliku spornog rješenja o ovrsi.
Tužitelj je u podnesku od 4. rujna 2017. (list 27 do 30) naveo da se trenutak izvršenja osnove za plaćanje mora utvrditi temeljem odredaba čl. 9. i čl. 11. ZPONS, iz kojih proizlazi da se nalog, odnosno osnova za plaćanje smatra izvršenim onda kada banka tereti račun ovršenika, odnosno kada zaplijeni novčana sredstava na računu ovršenika. Budući da u konkretnom slučaju banka nikada nije teretila ovršenikov račun, niti je zaplijenila novčana sredstva, nalog odnosno osnova za plaćanje nikada nisu niti izvršeni. Istaknuo je da je tužitelj predmetno rješenje o ovrsi povukao iz redoslijeda osnova za plaćanje, radi čega tuženik isto više niti ne može izvršiti. Stoga tuženik temeljem čl. 20. ZPONS nije dužan čuvati predmetno rješenje o ovrsi.
Nadalje tužitelj ističe da je u Pravilniku u čl. 4. st. 1. i 2. propisana obveza tuženika da vrati osnovu za plaćanje podnositelju ukoliko utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje ili ako ju nije moguće izvršiti prema razini izvršenja iz osnove za plaćanje, dok je u st. 6. točki 5. istog članka propisano da tuženik osnovu za plaćanje vraća podnositelju ako se ona i iz drugih razloga ne može izvršiti.
Na ročištu održanom 9. veljače 2018. (list 37) stranke su učinile nespornim da je tuženiku na provedbu dostavljena isprava - ovjeren otpravak rješenja o ovrsi javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-….. od 26. studenog 2008., te je tužitelj u tom smislu uredio tužbeni zahtjev.
Tuženik je na istom ročištu dodatno naveo da je on dužan čuvati sve osnove za plaćanje koje su evidentirane u očevidniku i to iz razloga što očevidnik mora sadržavati i podatak o obustavi izvršenja. Taj podatak u ovom slučaju predstavlja povlačenje predmetnog rješenja iz očevidnika od strane tužitelja od 30. studenog 2016. Dakle, tuženik je dužan moći dokazati u svakom trenutku da raspolaže valjanom osnovom za plaćanje temeljem koje je obavila neku radnju, u ovom slučaju obustavu izvršenja.
Tuženik ističe da valja razlikovati izvršenje osnove za plaćanje od izvršenja naloga, jer je nalog radnja za izvršenje osnove za plaćanje, te da je tuženik evidentiranjem rješenja u očevidnik stekao pravo na naknadu za obradu osnove za plaćanje sukladno Pravilniku o vrstama i visini naknada za obavljanje poslova propisanih Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 105/10, 124/11, 52/12 i 6/13, dalje Pravilnik o naknadama). Budući da je tužitelj 30. studenog 2016. povukao osnovu za plaćanje iz redoslijeda, ona se smatra cit: „neizvršenom - u redoslijedu“, te nije izvršena samo u pogledu nenaplaćene naknade tuženika za obradu osnove za plaćanje, a obustavljena je ovrha glavnice po predmetnom rješenju o ovrsi. Tuženik za slučaj spora ili nadzora od strane Ministarstva financija mora za postupanje po svakoj osnovi za plaćanje imati dokaz o toj osnovi, i o tome je li ona u izvorniku, otpravku ili preslici, radi čega ju ne može vratiti. ZPONS propisuje prekršajnu odgovornost Fine za slučaj da ista ne čuva osnovu za plaćanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je izvršena. Također tuženik ističe da je interno zauzet stav tuženika da se osnova za plaćanje za koju je traženo povlačenje tretira na isti način i kao i osnova za plaćanje koja je u cijelosti naplaćena, odnosno da se smatra izvršenom. Tužitelj je na navedeno odgovorio da je obustavu izvršenja osnove za plaćanje tuženik izvršio temeljem zahtjeva tužitelja za povlačenjem osnova za plaćanje, a ne temeljem same osnove za plaćanje. Smatra da tuženik nema pravo zadržati osnovu za plaćanje radi svog prava na naplatu naknade za obradu osnove za izvršenje, jer predmetno rješenje o ovrsi nije pravni osnov za naplatu naknade od strane tuženika (budući da se u rješenju o ovrsi nikakva naknada tuženika ne spominje), već je to Pravilnik naknadama.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj tuženiku 29. svibnja 2013. radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljevog dužnika I. V. podnio na izvršenje ispravu - rješenje o ovrsi javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-…. od 26. studenog 2008.,
- da je tužitelj vlasnik predmetnog rješenja o ovrsi,
- da prilikom provedbe ovrhe od strane tuženika temeljem navedene isprave - rješenja o ovrsi, u više godina nije postignuta niti djelomična naplata tražbine tužitelja prema njegovom dužniku V. I., jer dužnik na računu nije imao novčana sredstva,
- da je tužitelj dopisom od 29. studenog 2016. zahtijevao od tuženika da povuče iz redoslijeda naplate slijedeće osnove za plaćanje: zadužnicu broj Ov-…, i predmetno rješenje o ovrsi, te da mu ih vrati u posjed kako bi tužitelj pokušao naplatiti svoju tražbinu od dužnika iz drugih predmeta ovrhe,
- da je tuženik tužitelju vratio zadužnicu broj Ov-…., dok mu nije vratio predmetno rješenje o ovrsi, uz obrazloženje da ga mora čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena,
- da tuženik ima pravo na naknadu za obradu zahtjeva tužitelja.
Između stranaka je sporno pravno pitanje da li je tuženik dužan tužitelju vratiti u posjed ispravu - osnovu za plaćanje, odnosno rješenje o ovrsi javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-….. od 26. studenog 2008. koja je vlasništvo tužitelja.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Tužbeni zahtjev predstavlja pravu vlasničku tužbu, dakle vlasnički zahtjev tužitelja za povrat njegove stvari – rješenja o ovrsi javnog bilježnika B. Š. iz V., poslovni broj Ovrv-…. od 26. studenog 2008., koja se nalazi u posjedu tuženika.
Odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Odredba čl. 162. ZV propisuje da vlasnik, da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva predaju posjeda te stvari, mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj vlasnik isprave - spornog rješenja o ovrsi, te da je isto u posjedu tuženika.
Sukladno odredbi čl. 163. ZV posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Upravo navedeni prigovor ističe tuženik u ovom postupku - da zakonito posjeduje rješenje o ovrsi tužitelja temeljem odredbe čl. 20. ZPONS te da je isto dužan u svom posjedu čuvati idućih 11 godina. Slijedom navedenog, spor se svodi na pravno pitanje osnovanosti ovog prigovora tuženika.
Sud je utvrdio da prigovor tuženika da ima pravo na posjed tužiteljeve isprave nije osnovan.
U odredbi čl. 9. st. 1. ZPONS, koji predstavlja specijalan zakon u odnosu na OZ, propisan je postupak izvršenja osnove za plaćanje, koji započinje na način da Agencija (Financijska agencija, ovdje tuženik) daje nalog banci dužnika da u propisanom roku izvrši nalog u visini potrebnoj za izvršenje osnove za plaćanje, nakon čega, ukoliko na računu postoje novčana sredstva, banka izvršava nalog u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima do iznosa određenog u nalogu Agencije.
Nadalje je u čl. 9. st. 3. ZPONS propisano da, ako nalog Agencije nije izvršen u cijelosti (a time i ako tražbina ovrhovoditelja nije podmirena u cijelosti), će banka zabraniti raspolaganje novčanim sredstvima po računima i oročenim novčanim sredstvima do visine određene u nalogu Agencije, sve do novoga naloga Agencije. Sukladno čl. 9. st. 5. i 6. ZPONS, ako osnova za plaćanje nije izvršena u cijelosti (dakle, ako nije podmirena cjelokupna tražbina ovrhovoditelja) nakon provedenog prethodno opisanog postupka, Agencija daje nalog bankama da blokiraju sve ovršenikove račune i zabrane raspolaganje oročenim novčanim sredstvima.
U čl. 9. st. 7. ZPONS propisano je da se priljev novčanih sredstava na račun ovršenika koristi isključivo za izvršenje naloga zbog kojeg je ovršenikov račun blokiran, sve do izvršenja osnove za plaćanje (dakle, sve do namirenja tražbine ovrhovoditelja). Sukladno čl. 9. st. 8. ZPONS, nakon izvršenja osnove za plaćanje (dakle, tek nakon što je tražbina ovrhovoditelja podmirena), Agencija u Jedinstvenom registru računa briše oznaku blokade računa i oznaku zabrane raspolaganja oročenim novčanim sredstvima.
Dakle, iz odredaba čl. 9. ZPONS razvidno je da izvršenje osnove za plaćanje započinje davanjem naloga banci, no i da je osnova za plaćanje nedvojbeno izvršena tek u trenutku kada cjelokupni novčani iznos potreban za izvršenje osnove za plaćanje bude prenesen s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja. Budući da u postupku ovrhe koji se vodio kod Financijske agencije, ovdje tuženika, temeljem predmetne isprave kao osnove za plaćanje, nesporno nije niti djelomično podmirena tražbina tužitelja prema njegovom dužniku, time osnova za plaćanje nije niti izvršena.
Konačno, i sam je tuženik u odgovoru na tužbu (list 18, prvi pasus) naveo da je izvršenje rješenja kao osnove za plaćanje započelo, ali da se nije izvršilo, jer je ovršenik bio u blokadi.
Nadalje, u čl. 3. st. 1. točka 3. ZPONS propisano je da je ovrhovoditelj osoba koja je podnijela zahtjev Agenciji za prisilnu naplatu novčane tražbine. Sukladno čl. 40. OZ, koji se podredno primjenjuje u postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima kod Financijske agencije temeljem čl. 4. st. 3. ZPONS, ovrhovoditelj može tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povući u cijelosti ili djelomično prijedlog za ovrhu. U konkretnom slučaju tužitelj je slobodno disponirao svoji zahtjevom te je nesporno 29. studenog 2016., bez da je prethodno uspio naplatiti i dio svoje tražbine, zahtijevao od Financijske agencije da povuče iz redoslijeda naplate predmetno rješenje o ovrsi, a čime je ujedno i povukao zahtjev za provedbu ovrhe podnesen tuženiku. Slijedom navedenog, osnova za plaćanje koja nije bila izvršena prije povlačenja zahtjeva, jer tužitelju nije podmiren niti dio tražbine, zasigurno nije mogla biti izvršena niti nakon povlačenja zahtjeva, budući da bi takvo postupanje predstavljalo postupanje protivno dispoziciji tužitelja.
Tuženik ispravno ističe da valja razlikovati izvršenje osnove za plaćanje od izvršenja naloga, koji je propisan u odredbi čl. 11. st. 1. ZPONS, koja propisuje da, ako je određen prijenos novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja ili drugi račun naveden u osnovi za plaćanje, smatra se da je nalog izvršen onda kada je banka teretila ovršenikov račun u skladu sa standardima korištenja bankovnih tehnologija, te u odredbi čl. 11. st. 4. ZPONS koji propisuje da, ako je određena pljenidba novčanih sredstava ili mjera osiguranja, se smatra da je nalog izvršen onda kada je banka zaplijenila novčana sredstva na računu ovršenika ili oročena sredstva ili kad je ovršeniku zabranila isplatu s računa ili oročenih sredstava. U konkretnom slučaju nalog je bio izvršen u smislu da su banke ovršeniku bile uskratile isplatu s računa i oročenih sredstava. No navedeno nikako ne znači da je time bila izvršena i osnova za plaćanje, upravo zbog čega je tužitelj, u konačnici, i zahtijevao njezino povlačenje iz redoslijeda naplate.
Nadalje, u čl. 20. st. 1. ZPONS propisano je da je Agencija dužan osnovu za plaćanje čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena, u izvornom obliku ili na drugom prikladnom mediju. Budući da je iz svega navedenog razvidno da predmetno rješenje o ovrsi kao osnova za plaćanje nije izvršeno, time ne postoji niti obveza tuženika da čuva osnovu za plaćanje sukladno čl. 20. ZPONS.
Uz navedena utvrđenja ističe se i da je u čl. 4. st. 2. Pravilnika propisano da, ako osnovu za plaćanje nije moguće izvršiti prema razini izvršenja iz osnove za plaćanje, Agencija osnovu za plaćanje vraća podnositelju uz obrazloženje razloga vraćanja. U konkretnom slučaju Financijska agencija nije mogla osnovu za plaćanje izvršiti prema razini izvršenja iz osnove za plaćanje, slijedom čega je bila dužna tužitelju vratiti osnovu za plaćanje nakon utvrđenja ovih činjenica, uz obrazloženje razloga vraćanja.
Vezano za navode tuženika da očevidnik mora sadržavati i podatak o obustavi izvršenja (te da radi navedenog tuženik ne može vratiti osnovu za plaćanje), tuženik je i sam naveo da taj podatak predstavlja upravo povlačenje predmetnog rješenja iz očevidnika od strane tužitelja od 30. studenog 2016., dakle, ne i osnova za plaćanje - rješenje o ovrsi. Time je tuženik svakako dužan zadržati podnesak tužitelja kojim zahtjeva povlačenje osnove za plaćanje, kao podatak o obustavi, no nikako ne i izvorni oblik same osnove za plaćanje.
Vezano za naknadu tuženika za obradu zahtjeva tužitelja, na koju tuženik ima pravo sukladno čl. 3. toč. 1. Pravilniku o naknadama, ističe se da je pravni osnov za pravo na tu naknadu upravo zahtjev tužitelja za pokretanjem ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, a ne i sama osnova za plaćanje – rješenje o ovrsi, jer u rješenju o ovrsi nigdje nije naloženo ili navedeno plaćanje bilo kakve naknade tuženiku. Time je tuženik svakako dužan zadržati podnesak tužitelja kojim zahtjeva provođenje ovrhe temeljem osnove za plaćanje (kao pravni osnov za pravo na naknadu), no ne i izvorni oblik same osnove za plaćanje. Dakle, neosnovano je i neispravno postupanje tuženika na način da osnovu za plaćanje, iako je tužitelj istu nesporno povukao iz redoslijeda naplate, ostavlja u redoslijedu naplate samo iz razloga što na računu ovršenika bilo dovoljno novčanih sredstava za podmirenje naknade tuženika.
Radi svega navedenog sud je prigovor tuženika u kojem ističe svoje pravo na posjed tužiteljeve isprave utvrdio neosnovanim, te utvrđuje da tuženik drži u posjedu ispravu tužitelja bez valjanog pravnog osnova. Posljedično tome, sud je tužbeni zahtjev tužitelja za povrat njegove stvari njegov posjed utvrdio u cijelosti osnovanim temeljem odredbi čl. 161. i 162. ZV, te je naložio tuženiku da sporno rješenje o ovrsi preda tužitelju u posjed. Za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu nisu bili odlučni navodi stranaka o tome da li sudovi mogu određivati ovrhu bez izvornika ovršne isprave, navodi tužitelja da mu tuženik prouzročuje štetu nevraćanjem isprave, te navodi da je javni bilježnik uništio spis s izvornikom rješenja o ovrsi, jer tužitelj kod prave vlasničke tužbe nije dužan obrazložiti i dokazati svoj pravni interes za vraćanjem stvari. Također nisu bili odlučni niti navodi stranaka o tome da li sudovi ili druga državna tijela u drugim vrstama postupaka vraćaju izvornike isprava podnositeljima, radi čega sud ove navode stranaka nije posebno niti analizirao. Iako navedeno nije odlučno za meritornu odluku u ovom predmetu jer osnova za plaćanje nije izvršena, sud smatra potrebnim istaknuti da, budući da je u čl. 20. st. 1. ZPONS propisano da je tuženik dužan osnovu za plaćanje čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena u izvornom obliku ili na drugom prikladnom mediju, nisu ispravni stavovi tuženika da je tuženik dužan čuvati izvršenu ispravu u obliku podobnom za „daljnje“ izvršenje. Navedeno iz razloga što isto nije niti moguće ukoliko je osnova za plaćanje koja se čuva izvršena (a što je uvjet za obvezu čuvanja jedanaest godina). Dakle, tuženik izvršenu ispravu može čuvati ili u izvornom obliku, ili na prikladnom mediju iz čl. 20. st. 1. ZPONS, te izvorni oblik izvršene osnove za plaćanje bez zapreka može vratiti podnositelju zahtjeva.
Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP, jer je tuženik u cijelosti izgubili u sporu, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/15, u daljnjem tekstu Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15).
Tužitelju je priznat parnični trošak koji se odnosi na zastupanje tužitelja po odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 6250,00 kn (tbr. 7.1.), trošak sastava podneska od 4. rujna 2017. u iznosu od 625,00 kn (tbr. 8.1.) trošak zastupanja na ročištima 13. prosinca 2017. i 9. veljače 2018. (tbr. 9.1.) za svako u iznosu od 625,00 kn, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 200,00 i za presudu u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno iznos od 2.900,00 kn. Varaždin, 23. veljače 2018.
Sudac:
Ksenija Flack-Makitan, v. r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u četiri istovjetna primjeraka. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
- pun. tužitelja: B. M., odvjetnica iz V., B. R. 8 b
- tuženik: F. A., Z., U. g. V. 70