Rev-1694/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1694/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. pok. M. iz V. P., koga zastupa punomoćnik I. T. iz M., protiv prvotuženika I. M. pok. M. iz D., drugotužene M. M. žene I. iz D., radi utvrđenja i pobijanja oporuke, rješavajući reviziju prvotuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 8. travnja 1994. broj Gž-909/94 kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Vrgorcu, broj P-167/89 od 26.11.1991., u sjednici održanoj 2. studenog 1996.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija prvotuženika i ukida presuda Županijskog suda u Splitu od 8. travnja 1994. broj Gž-909/94 i presuda Općinskog suda u Vrgorcu od 26. studenog 1991. broj P-167/89 u toč. 1. izrke prvostupanjske presude kojom je usvojen dio tužbenog zahtjeva tužitelja i utvrđeno da je oporuka pok. M.M. iz D. sastavljena pred Općinskim sudom u Vrgorcu dana 6. srpnja 1979. pod brojem IIR-32/79 ništava i pravno nevaljana, pa se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Vrgorcu od 26. studenog 1991. broj P-167/89 suđeno je:

" I. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je oporuka pok. M.M. iz D. sastavljena pred Općinskim sudom u Vrgorcu dana 6. srpnja 1979. pod broj IIR-32/79 ništava i pravno nevaljana."

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je stojna kuća sagrađena u vremenu od 1950. do 1953. godine u D. te zemlje zvane Z., u L., J., G. b. i K. ne ulaze u ostavinu pok. M.M. pok. S., jer su navedene nekretnine imovina tužitelja."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu od 8. travnja 1994. broj Gž-909/94 odbijena je žalba tuženika i potvrđena toč. I izreke presude Općinskog u Vrgorcu, pod brojem P-167/89 od 26. studenog 1991. (dio za koji je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja), a rješeno je:

Uvažava se žalba tužitelja i dokida toč. II izreke presude Općinskog suda u Vrgorcu pod brojem P- 167/89 od 26. studenog 1991. (dio za koji je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja), kao i toč. III te u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku i predložio da se revizija prihvati na način da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom pod I izreke presude ili podredno da se pobijana presuda županijskog suda i prvostupanjska presuda ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju prvotuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija prvotuženika odbije kao neosnvoana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija prvotuženika je osnovana.

Predmet raspravljanja u revizijskom postupku je osnovanost zahtjeva tužitelja da se utvrdi da je ništava i pravno nevaljana oporuka prednika stranaka sada pok. M.M. od 6. srpnja 1979.

Pravomoćno je udovoljeno zahtjevu jer je utvrđeno da je predmetna oporuka sastavljena kod Općinskog suda u Vrgorcu u kući ostavitelja broj PI-36/79 od 11. rujna 1981., da su sastavu oporuke bili nazočni svjedoci P.V. pok. D., I.M. sin M., da je oporukom ostavitelj ostavio svu svoju imovinu položenu u k.o. D. sinu I.M., s tim što je izdvojio jednu sobu u svojoj kući na B. te 2.000 kom loza, da kćerki M. nije ostavio ništa, a sinu I. ostavio je legat, odnosno nalog da svojim roditeljima podigne spomenik, da je oporuka oporučitelja pročitana pred svjedocima te da je nakon toga oporučitelj izjavio da su njegove riječi vjerno zabilježene i da je to njegova volja, a na oporuku je stavio otisak desnog kažiprsta.

Utvrđeno je, također, da je oporučitelj spornu oporuku sačinio mimo svoje volje i da ta oporuka ne predstavlja pravu volju oporučitelja, a da je u vrijeme sastava sporne oporuke oporučitelj živio kod svog sina - prvotuženika i u to vrijeme bio u dobi od 79 godina.

U obrzaloženju prvostupanjske presude se navodi da je zaključak suda da oporučitelj nije htio spornu oporuku i da je oporučio mimo svoje volje, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je oporučitelj bio u dobrim odnosima sa svojim sinom A. i da nije imao valjanog razloga ne spomenuti ga u oporuci.

Nadalje se navodi da je oporučitelj bio prisiljen, a da to proizlazi iz činjenice što je nakon što je sačinio oporuku po svaku cijenu htio vidjeti svog sina A., otišao k njemu nekoliko dana, i da je oporučitelj kasnije kontaktirajući sa svojim sinovima stekao uvjerenje da će oni ostavinsku imovinu podijeliti kao braća. Nižestupanjski se sudovi pozivaju na odredbu čl. 65. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje ZN), gdje je propisano da je "ništava oporuka ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili prinudom da je napravi ili se odlučio da je napravi zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi."

U pravu je revident kada tvrdi da su pobijanom kao i prvostupanjskom presudom povrijeđene odredbe parničnog postupka.

Ovog zbog toga jer je ovaj sud ocijenio da obje nižestupanjske presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, jer ili uopće nemaju razloga ili u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa je počinjenja bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP).

Naime, ni obrazloženje pobijane a ni prvostupanjske presude ne govori o tome na temelju kojih je činjenica utvrđeno da ostavitelj nije u oporuci izrazio svoju volju, odnosno da je donesena pod utjecajem prvotuženika ili druge osobe odnosno da oporučitelj u času pravljenja oporuke nije bio slobodan da izrazi ili drukčije izrazi svoju pravu volju.

Naime, valjana bi bila sporna oporuka da sadrži sve potrepštine oporuke iz odredbe čl. 70. ZN osim ako utvrđene okolnosti ukazuju da je bilo nedostataka u oporučiteljevoj volji (čl. 65. ZN), da je sporna oporuka data pod prijetnjom, prisilom ili zabludom, a te okolnosti u postupku nisu utvrđene.

Oporuka je formalan pravni posao i potrebno je da je sačinjena u obliku koji je predviđen za valjano oporučivanje, ali u odnosu na pitanje valjanosti i nevaljanosti oporuke postoje zakonski kriteriji kojima se to prosuđuje.

Oporuka bi bila nevaljana uslijed sile, prijetnje ili prevare, a nije neophodno da je ta potekla od one osobe u čiju je korist ostavitelj oporučio, jer će biti nevaljana iako su sila prijetnja ili prijevara potekle od treće osobe, ali te činjenice moraju u postupku biti utvrđene.

Valja dodati da prijetnja kao mana volje ne podrazumijeva pogrešnu predstavu o stvarnosti, što je obilježje zablude i prijevare, već je riječ o volji koja je izraz točne predstave stvarnosti, ali koja je izjavljena kao rezultat određenog pritiska, a pritisak treba da je učinjen upotrebom fizičke sile i izazivanjem straha (čl. 60. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO).

Dakle, razlikuju se dvije vrste prinude: fizička i psihička prinuda ili prijetnja gdje se kod fizičke radi o upotrebi fizičke sile u momentu davanja izjave (zlostavljanjem, nanošenjem tjelesnih ozljeda, fizičkim mučenjem i sl.), a kod psihičke vrši se pritisak na volju onoga koji daje izjavu izazivanjem straha od buduće opasnosti koja će se dogoditi njemu ili njegovim bliskim osobama ili trećim osobama.

Zbog toga, dakle, što pobijana presuda nema razloge o navedenim odlučnim činjenicama učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka valjalo je ukinuti u pobijanom dijelu obje nižestupanjske presude.

Budući da je predmet raspravljanja u revizijskom postupku osnovanost zahtjeva da se utvrdi da je ništava i pravno nevaljana oporuka prednika stranaka od 6. srpnja 1979. god. te da je reviziju izjavio samo prvotuženik koji je, međutim, zajedno s drugotuženom nasljednik pok. M.M., tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. ZPP).

To dalje znači da se jedinstveni suparničari smatraju kao jedna parnična stranka u odnosu na koje se spor može riješiti na jednak način. Prema tome kada je jedan suparničar (u ovom slučaju prvotuženik) izjavio reviziju, ovaj je revizijski sud ukinuo obje nižestupanjske presude, pa je na jednak način riješeno i u odnosu na drugotuženu koja nije izjavila reviziju.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud pridržavajući se navedenog u ovom rješenje i nakon što utvrdi sve činjenice potrebne za donošenje navedene odluke ponovno odlučiti o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

Na temelju iznijetog odlučeno je kao u izreci (čl. 394., čl. 395. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 2. listopada 1996.

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.