Croatian Supreme Court dismisses appeal on forced settlement binding non-participating creditors regarding unpaid wages.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment that partially overturned a first-instance ruling. The core dispute involved whether a forced settlement agreement binding the employer to pay full wages for specific months also bound the plaintiff, who had not participated in the original bankruptcy proceedings. The court held that the lower courts correctly applied the law, determining that the settlement's terms were binding on all creditors, including the plaintiff, because his claim for unpaid wages was established as a valid debt. Consequently, the appeal was rejected as unfounded due to the absence of significant procedural violations or incorrect application of substantive law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 40. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji; čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. Zakona o parničnom postupku: A forced settlement agreement binds all creditors, including those who did not participate, regarding the establishment of their claims, and terms agreed upon are obligatory for all parties involved.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1143/1996-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz S., zastupanog po punomoćniku J. Č., odvjetniku u S., protiv tuženika P. za građevinskih inžinjering M. p.o. S., zastupanog po punomćnici J. N., dipl. pravnici, radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 13. prosinca 1995. broj Gž-1556/95 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj IVP-39/94 od 8. ožujka 1995., u sjednici održanoj 23. travnja 1997.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e:
Presudom i rješenjem Općinskog suda u Splitu od 8. ožujka 1995. broj IVP-39/94 suđeno je:
"I. Dužan je tuženik Poduzeće za građevinski inžinjering M. p.o. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju I.T. iz S. protuvrijednost u kunama iznosa od 2.906,30 USA$ prema uvjetima iz prisilne nagodbe broj ST-19/92 od 24. studenog 1993. Trgovačkog suda u S., tj. sa kamatom u visini eskontne stope Narodne banke Hrvatske pri čemu se neće obračunavati kamate na kamatu počev od 27. listopada 1992. sve do 15. travnja 1994., a protekom ovog roka obračunati će zakonsku zateznu kamatu do isplate.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja, platiti tužitelju protuvrijednost u kunama iznosa od 238,80 USA$ prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, uz zakonske zatezne kamate od dospjeća, tj. od 11. studenog 1992. pa do isplate.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži isplatu protuvrijednosti u kunama iznosa od 23,50 USA$.
IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju na ime troškova ovog spora iznos od 5.082,00 kn."
Istom je odlukom riješeno da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži izdavanje privremene mjere.
Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu od 13. prosinca 1995. broj Gž-1556/95 suđeno je: "Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda suda prvog stupnja preinačuje u dijelu pod toč. I i II izreke, tako da u tom dijelu glasi:
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 2.906,30 USA$ prema srednjem tečaju NBH na dan 27. listopada 1992. sa zateznim kamatama u visini eskontne stope NBH, pri čemu se neće obračunavati kamate na kamatu za razdoblje od 27. listopada 1992. do 15. travnja 1994., a protekom ovog roka obračunat će se zakonska zatezna kamata do isplate, dok se odbija zahtjev za više traženu kamatnu stopu za razdoblje od 31. kolovoza 1992. do 27. listopada 1992.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 238,80 USA$ prema srednjem tečaju NBH na dan 27. listopada 1992. sa zateznim kamatama po stopi propisanoj zakonom računajući od 11. studenog 1992. pa do isplate.
r i j e š i o j e:
I. Ukida se pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o obvezi tuženika na isplatu kunske protuvrijednosti dosuđene glavnice prema tečaju na dan isplate.
II. Ukida se pobijana presuda u dijelu ukoliko istim nije odlučeno o dospjeću zateznih kamata na iznos kunske protuvrijednosti za 2.906,30 USA$, te u odluci o troškovima postupka i predmet u tome dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje."
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postpuka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 - dalje ZPP), jer je drugostupanjski sud odgovorio na one žalbene navode koji su bili od odlučnom značenja a označio i razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Naime, drugostupanjski sud je prihvatio kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje obveze tuženika da tužitelju isplati razliku manje isplaćene plaće za osmi, deveti i deseti mjesec 1992., pa je tako i odgovorio tuženiku na njegov žalbeni prigovor da nije utvrđeno kao osnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku da se tuženik obvezao zaključenom nagodbom isplatiti tužitelju kao svom radniku čitavu plaću za sporno razdoblje.
Pravni stav drugostupanjskog suda je i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan i nižestupanjski sudovi su pravilno u tom pravcu primjenili materijalno pravo.
Ovo zbog toga što je odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciju ("Narodne novine", br. 53/91, 9/94) određeno da sklopljena prisilna nagodba ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku kao i prema vjerovnicima koji su sudjelovali u postupku, a njihova potraživanja su ostvarena, ako se naknadno utvrde.
Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da postoji potraživanje tužitelja na ime neisplaćene plaće preko iznosa kojeg je tužitelj primio, potraživanje tužitelja jednako se tretira kao i sva potraživanja za sve vjerovnike, pa su i u odnosu na tužitelja obvezujući uvjeti nagodbe koju je tuženik zaključio 24. studenog 1993.
Pravilno je primjenjeno materijalno pravo i kada je tužitelju priznato pravo na naknadu tijekom sudenog mjeseca 1992., kada više nije bio u radnom odnosu kod tuženika, jer je utvrđeno da je tužitelj u tom vremenu stvarno radio.
Iz navedenog razlaga odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 23. travnja 1997.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.