Croatian court dismisses appeal on labor law grounds regarding overtime and rest periods for security guards.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Bjelovar dismissed the plaintiff's appeal against a first-instance judgment ordering her to pay the defendant 63,010.49 kuna for unpaid overtime and 14,377.50 kuna in court costs. The plaintiff argued for significant rest periods during guard duty, but the court found the first-instance court correctly applied labor regulations to classify the entire shift as working time. Consequently, the court upheld the original verdict, confirming that the defendant's claim for full compensation was valid.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu; Zakon o parničnom postupku: The court must uphold a first-instance judgment if it correctly interprets labor regulations regarding rest periods for security personnel and finds no material procedural violations or factual errors in the lower court's reasoning.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Gž-32/2012-2
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, te Smiljke Premužić kao suca izvjestitelja i Davorke Hudoletnjak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz D., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & K., iz K., protiv tuženice R. H. zastupane po O. B., S. služba u D., radi ostvarivanja novčanih potraživanja iz radnog odnosa, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-933/10-36 od 10. listopada 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2013. godine,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-933/10-36 od 10. listopada 2011. godine.
2. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Općinski sud u Daruvaru presudom broj P-933/10-36 od 10. listopada 2011. godine naložio je tuženici da tužitelju plati iznos od 63.010,49 kuna zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos opisan u točki I. izreke te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.377,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama počev od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka II. izreke).
Protiv te presude i odluke o troškovima postupka žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu te je vrati na ponovno odlučivanje ili da je preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici, a zahtijeva i trošak sastava žalbe.
Tužitelj po punomoćnicima u odgovoru na žalbu ističe da je žalba neosnovana te predlaže da je Županijski sud u Bjelovaru odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženici naloži da joj nadoknadi trošak odgovora na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Tuženica ne navodi niti ne obrazlaže koje to nedostatke presuda ima, a zbog kojih se ne može ispitati, a po ocijeni ovoga suda izreka prvostupanjske presude je razumljiva i nije proturječna niti sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži jasne, logične i neproturječne razloge o odlučenim činjenicama koje nisu u protivnosti sa provedenim dokazima te po ocijeni ovoga suda nema niti nekih drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije niti počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 148/11 – pročišćeni tekst, dalje: ZPP) na koju se u žalbi tuženice ukazuje.
Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao ni postojanje nekih drugih bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje se u žalbi ne ukazuje, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je pravilno, na temelju provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrdio sve sporne i odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno tako da nije ostvaren niti žalbeni razlog iz čl. 355. ZPP-a na koji se u žalbi tuženice ukazuje.
Prvostupanjski sud je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju bio djelatna vojna osoba kod tuženika.
Odredbom čl. 97. st. 5. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 36/04, 76/07, u daljnjem tekstu ZOSOS) propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. Odredbom čl. 14. ZOSOS propisano je da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donijetim na temelju tog zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Odredbom čl. 38. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 137/04 i 68/05 - pročišćeni tekst, dalje: ZR) propisano je da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, dok je odredbom čl. 92. ZR-a propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.
Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 9/03) propisano je da djelatne vojne osobe imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati, te da se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka.
Odredbom čl. 169. st. 1. ZOSOS propisano je da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću.
Ako narav posla to zahtijeva puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom jednog razdoblja traje duže, a tijekom drugog razdoblja traje kraće od punog ili nepunog radnog vremena kako je to propisano čl. 43. st. 1. ZR-a. Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena kako to i propisuje čl. 97. st. 6. ZOSOS.
Međutim tuženica tijekom postupka nije dokazala svoje tvrdnje da je u odnosu na tužiteljev rad izvršena preraspodjela radnog vremena te dapače tuženica tijekom postupka nije ponudila niti jedan dokaz na te okolnosti, dok je korištenje slobodnih dana uzeto u obzir prilikom utvrđivanja postojanja prekovremenog rada tužitelja pa tuženica neosnovano u žalbi ponavlja da je izvršena preraspodjela radnog vremena i to tako da je tužitelj koristio slobodne dane.
Kako dakle ni Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a ni Zakon o radu ne propisuje opseg uvećanja na plaću, već samo pravo na uvećanje po osnovu prekovremenog rada, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se primjenom čl. 14. ZOSOS ima primijeniti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 92/04).
Prema odredbe čl. 39. st. 1. citiranog Kolektivnog ugovora osnovna plaća se uvećava za prekovremeni rad 50 %.
Prvostupanjski sud je pravilno na temelju provedenih dokaza i to iskazom tužitelja saslušanog kao stranke, te uvidom u dokumentaciju tj. evidenciju rada dostavljenu od strane i tužitelja i tuženice, i na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Đ. S. B. utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju obnašajući svoje dužnosti ostvario prekovremene sate i to u obavljanju dežurstva i straže te da dežurstvo i straža traje 24 sata u toku dana od kojih je redovno radno vrijeme 8 sati, a daljnjih 16 sati su prekovremeni u radne dane, a kad to radi subotom i nedjeljom ili druge neradne dane, onda su svih 24 sata prekovremeni.
Tužitelj saslušan kao stranka (list 27) iskazao je da je straža trajala 7 dana, a radni dan unutar 24 sata mu je bio organiziran na način da je 2 sata provodio na straži, dva sata na odmoru te 2 sata u pripravnosti i tako redom te za vrijeme straže nije imao slobodnog vremena, a dežurstvo mu je također trajalo 24 sata. Ovakav iskaz tužitelja tuženica nije osporila, a isto tako tuženica ni tijekom postupka nije prigovarala nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka, a niti je to učinila unaprijed u odgovoru na tužbu, kao to sada navodi u žalbi, već dapače u odgovoru na tužbu je i sama tuženica navela da dežurstvo u pravilu traje 24 sata dok se u pogledu straže nije niti očitovala. Navodi žalbe o tome da se ne može priznati 16 sati prekovremenog rada u radne dane niti 24 sata prekovremena u subotu ili nedjelju ili drugi neradni dan, jer da tužitelj nije mogao to cijelo vrijeme raditi već da je imao i određeno vrijeme za odmor nisu osnovani, budući da se ovo vrijeme odmora za obavljanja stražarske službe u trajanju od 2 sata ne može smatrati niti prekidom rada, a niti dnevnim odmorom, jer prema čl. 45. ZR između dva uzastopna radna dana radnik ima pravo na odmor od najmanje 12 sati neprekidno, dok svakog radnog dana ako radi najmanje 6 sati dnevno ima pravo na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta koje se ubraja u radno vrijeme (čl. 44. st. 2. ZR i točka II. citirane Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika), a osim toga budući da iz provedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže i dežurstva tužitelj nema mogućnost napuštanja mjesta gdje se oni obavljaju, to se cijelo vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga jer ukupno radno vrijeme čini uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.
Prilikom ocjene osnovanosti navoda žalbe o trajanju radnog vremena prilikom obavljanja stražarske službe, ovaj sud imao je u vidu Odluku o rasporedu tjednog i radnog vremena djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 9/03), a u kojoj nije sadržan raspored radnog vremena u službi straže i dežurstva nego je tek Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 118/09), a koja je stupila na snagu 1. listopada 2009. godine pa se ne primjenjuje u ovom predmetu, utvrđen način obavljanja rada u dežurstvu i stražarskoj službi time da djelatna vojna osoba i u dežurstvu i pri obavljanju stražarske službe provodi u službi dnevno 24 sata.
Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici to je prvostupanjski sud pravilno primjenom čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a naložio tuženici da tužitelju nadoknadi parnične troškove u cijelosti, a u ukupnom iznosu od 14.377,50 kuna.
Slijedom svega naprijed navedenog, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku pobijanu presudu sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Budući da je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana, odbijen je kao neosnovan i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Ovaj sud nije tužitelju priznao trošak za sastav troškova odgovora na žalbu, jer taj trošak po ocijeni ovoga suda nije bio nužan, a to sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Radi svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Bjelovaru, 24. siječnja 2013. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
ANTUN DOMINKO v. r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
OPĆINSKOM SUDU U DARUVARU
Vraća se spis sa 4 primjerka
drugostupanjske odluke.
datu
primljeno m
Potpisi
prepisan 6.2.2013.
o
Sjednica: 24.1.2013. Gž-32/2012 uspoređe
Predsjednik vijeća: Antun Dominko . no
Član vijeća-izvjestitelj: Smiljka Premužić
.
otpremlje
no
Član vijeća: Davorka Hudoletnjak
.
Zapisničar: Snježana Bublić
.
…………………………………………………………….……………
Zapisničar: Jednoglasno Predsjednik vijeća:
članovi vijeća: