Rev-1122/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1122/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J. iz Z., koju zastupa punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. ožujka 2000. godine, broj Gž 4839/1999, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. studenog 1996. godine, broj Pn 2013/93, u sjednici održanoj dana 12. studenog 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

"I. Tuženik C. o. d.d. Z., dužan je platiti tužiteljici J. J. iznos od 88.520,00 kn, sa zakonskim zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, tekućom od 19.11.1996. godine do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.192,00 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 196.835,22 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 19.11.1996. godine pa do isplate."

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, a djelomično prihvaćena kao osnovana žalba tuženika, tako da je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 67.020,00 kn do iznosa od 88.520,00 kn, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta odluka o trošku i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tužiteljica je pravovremeno izjavila dopuštenu reviziju pozivom na revizijski razlog: pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložila je da obje nižestupanjske presude budu preinačene u skladu sa navodima u reviziji.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se obveže tuženika da joj naknadi štetu nastalu uslijed ozlijede zadobivene u prometnoj nesreći, koju je uzrokovao osiguranik tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja kao pravilna prihvaća i drugostupanjski sud, proizlazi:

- da je 26. veljače 1992. godine u Z., u času kada je prelazila preko kolnika ulice tužiteljicu zahvatio automobil osiguran kod tuženika, koje prigode je tužiteljica zadobila ozlijede: potres mozga, trzajnu ozljedu vratne kralježnice i natučenje glave i trbuha,

- da je kolnik ulice širok 13,5 m sa četiri kolovozne trake, da na mjestu kojem se kretala tužiteljica nije postojao obilježeni pješački prijelaz, niti su na tom mjestu postavljeni semafori, već je na tom mjestu postojao pothodnik za pješake,

- da je brzina automobila osiguranika tuženika, u času kada je vozač automobila reagirao kočenjem, iznosila oko 88,6 km/h, a da bi se automobil zaustavio prije mjesta kontakta sa tužiteljicom, da je brzina vozila bila manja od 68,6 km/h,

- da je u odnosno vrijeme brzina motornih vozila u Z. bila ograničena na 60 km/h,

- da je tužiteljica (tada u dobi od 26 godina) zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke boli (jakog stupnja 8 do 10 dana, srednjeg stupnja oko 10 dana, te povremene bolove slabog stupnja 2 do 3 mjeseca) i strah (primarni jakog stupnja i kratkog trajanja, te sekundarni strah jakog stupnja u trajanju od 3 do 4 dana, srednjeg stupnja u trajanju od 8 do 10 dana, a potom je nastavljeno stanje tzv. kasnog straha koje je trajalo daljnja tri mjeseca), a kao posljedica navedenih ozljeda kod tužiteljice je došlo do umanjenja opće radne sposobnosti u opsegu od 40% do 45%,

- da je tužiteljici, vezano za navedene ozljede, trebala tuđa pomoć i njega tri puta tjedno po četiri sata za prva tri mjeseca, a od srpnja 1992. godine dva puta tjedno po tri sata kroz narednih pet godina.

Cijeneći činjenicu da je tužiteljica prelazila preko kolnika ulice, a ne pothodnikom namijenjenim za pješake, te činjenicu da do prometne nesreće ne bi došlo da je osiguranik tuženika automobilom upravljao dopuštenom brzinom, nižestupanjski sudovi su zaključili da su sudionici nezgode (tužiteljica i osiguranik tuženika) jednako, svaki po 50%, doprinijeli nastanku štetnog događaja.

Suprotno stajalištu revidenta, navedeni pravni zaključak kao pravilan prihvaća i ovaj revizijski sud.

Nije u pravu revident i kada u reviziji ističe da je pogrešno, na štetu tužiteljice, primijenjeno materijalno pravo (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Suprotno takvom stajalištu, prema prosudbi ovog revizijskog suda, nije na štetu tužiteljice pogrešno primijenjena odredba čl. 200. ZOO, kada je, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, tužiteljici utvrđena naknada: za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 18.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 10.000,00 kn i za pretrpljene duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti u iznosu od 80.000,00 kn, kod čega su cijenjene sve važne okolnosti (priroda ozljede, tegobe kod liječenja, trajanje i jačinu bolova i straha, stupanj duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, te dob tužiteljice).

U postupku je utvrđena i visina naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 17.040,00 kn, a pravilnosti tog utvrđenja u reviziji se ne prigovara.

Pravilno su, dakle, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužiteljici, s obzirom na doprinos štetnom događaju (čl. 192. st. 1. ZOO) dosudili 50% ukupno utvrđene naknade materijalne i nematerijalne štete, a u preostalom dijelu odbili tužbeni zahtjev.

Budući da se prema izloženom revizija ne pokazuje osnovanom, to je istu valjalo odbiti i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. studenog 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.