I Kž-426/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 426/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. P. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. svibnja 2015. broj K-11/15, u sjednici održanoj 9. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. P. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi S. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 pa je, na temelju tih propisa, uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11, uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 9. listopada 2014. pa dalje.

Na temelju članka 69. stavka 1. KZ/11 optuženom S. P. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja o ovisnosti o alkoholu te je, na temelju članka 69. stavka 4. KZ/11, određeno da ona može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -

I Kž 426/15-4

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; nastavno: ZKP/08) optuženom S. P. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9.197,00 kuna, dok će o troškovima nagrade i naknade troškova postavljenog mu branitelja biti odlučeno posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. P. po branitelju, odvjetniku B. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači i oslobodi optuženika optužbe, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, optuženi S. P. u žalbi navodi da su „razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni“, a to obrazlaže tvrdnjama da prvostupanjski sud „pogrešno citira i ocjenjuje navode iz obrane optuženika koja je logična i uvjerljiva“ te da je „također pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje sudskomedicinskih vještaka (…) posebno glede dinamike nastanka štetnog događaja“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, kojima se, u suštini pokušava osporiti sudska ocjena provedenih dokaza, čime se, zapravo, presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, nakon pomne raščlambe svih provedenih dokaza i njihove ocjene, svakog za sebe i u vezi s ostalima, dao jasne razloge za utvrđenja svih odlučnih činjenica, a među tim razlozima nema nikakvog proturječja, kao što nema proturječja niti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih zapisnika.

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 koju ističe optuženi S. P., niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Povredu kaznenog zakona optuženi S. P. obrazlaže tvrdnjom da se, „ako se podrobno analiziraju činjenice utvrđene tijekom postupka te dokazi temeljem kojih su odlučne činjenice utvrđivane, dolazi (…) do zaključka da u postupku nije utvrđeno da (…) optuženik nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen“. Ovim žalbenim navodima optuženik, zapravo, ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, dakle, tvrdi da je sud na temelju onog činjeničnog stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza – a ne na temelju onih činjenica koje je sud utvrdio – trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08 ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio

I Kž 426/15-4

prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženi S. P. ponavlja navode obrane koju je iznio na raspravi, ustrajući na tvrdnji da ga je oštećena M. P. napala te da se on predmetne zgode samo branio, a da nije imao namjeru niti usmrtiti je, niti je ozlijediti. Pritom ukazuje na nalaz i mišljenje liječnika vještaka iz kojega proizlazi da je udarac koji je motikom zadao oštećenici bio „veoma slab“ te da je rana na glavi oštećenice mogla nastati i na druge načine, „primjerice udarom glave o čvrstu prepreku u prostoru ili o podlogu prilikom pada“, kao i na činjenicu da je „nakon sukoba oštećene i optuženika oštećena pala na pod, pa da je optuženik imao namjeru usmrtiti oštećenu, mogao je nastaviti napad i dovršiti djelo“, ali da se on „nakon što je opasnost od napada oštećene na njega prestala, povukao i otišao sa mjesta događaja“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno analizirao sve provedene dokaze i ispravno je, usporedivši iskaze optuženika i ispitanih svjedoka te nalaze i mišljenja vještaka, prihvatio kao istinit u cijelosti iskaz oštećene M. P. u kojem je ona opisala i zbivanja koja su neposredno prethodila udarcu koji joj je zadao optuženi S. P., položaj u kojem se nalazila u trenutku zadobivanja tog udarca i mehanizam nastanka ozljede koju je zadobila, dok je osnovano otklonio kao neistinitu obranu optuženog S. P. u dijelu u kojem on opisuje navodni napad oštećene M. P. na njega te način na koji ju je udario motikom, a, konačno, i njegov iskaz u kojem poriče namjeru da je ubije, jer takav njegov oblik krivnje nedvojbeno proizlazi iz svih okolnosti počinjenja inkriminiranog mu kaznenog djela.

Iskaz oštećene M. P. ispitane kao svjedokinje u potpunosti je suglasan iskazu svjedokinje N. L. koja je opisala zbivanja koja je vidjela, a koja su uslijedila nakon predmetnog događaja kojem nije bila očevidac, niti je o njemu iskazivala, pa nema govora o tome da njih dvije, kako se to tvrdi u žalbi, „na različit način iznose činjenice vezane za kazneno djelo koje tereti optuženika“.

Osim toga, svjedočki iskaz oštećene M. P. potvrđen je i s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka dr. D. S. i dr. D. M. iz kojega proizlazi da je ozljeda koju je ona predmetne zgode zadobila nastala udarcem u glavu tupotvrdim sredstvom (upravo kako to i ona opisuje), a takav udarac optuženi S. P. poriče, tvrdeći da ju je udario drškom motike u rame.

Zbog iznesenog, ispravno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećene M. P. i u dijelu u kojem je ona opisala prilaženje optuženom S. P. kako bi mu uzela motiku koju je imao u ruci, njeno odustajanje od te namjere kada je shvatila da je i sama u opasnosti, uzmicanje od optuženika i okretanje prema kući u koju se htjela vratiti, kada je osjetila udarac u glavu. Iz takvog tijeka događaja jasno proizlazi da nije postojao niti predstojao bilo kakav

I Kž 426/15-4

njen napad na optuženika pa je očigledno neistinit i njegov iskaz prema kojem se on branio od oštećenice.

Suprotno optuženikovim žalbenim tvrdnjama, liječnik vještak dr. D. M. je, iako je u nalazu i mišljenju, opisujući općenito moguće mehanizme nastanka rane razderotine na glavi, naveo da ona može nastati i udarom glave o neku čvrstu prepreku u prostoru ili o podlogu, primjerice prilikom pada, izričito naveo da lokalizacija takve ozljede oštećenice, uz izostanak drugih ozljeda glave i lica, govori da je ta ozljeda nastala izravnim udarcem nekog tupotvrdog sredstva, a naknadno je, očitujući se o optuženikovom opisu predmetnog događaja, izričito iskazao i da takva dinamika događaja (koju je opisao optuženik) nije podesna za zadavanje ozljede oštećenice te da ta njena ozljeda nije mogla nastati njenim padom prema naprijed u travu.

Liječnici vještaci dr. D. S. i dr. D. M. suglasni su u tvrdnji da je udarac kojim je oštećenoj M. P. nanesena ozljeda bio slabog intenziteta, ali prvostupanjski je sud ispravno zaključio da ta okolnost ne dovodi u sumnju utvrđenje optuženikove namjere da ubije oštećenicu jer bi, s obzirom na ostale okolnosti pod kojima je taj udarac zadan, bilo uistinu neživotno očekivati optuženikovo pomno odmjeravanje jačine udarca ušicom motike u glavu oštećenice. Upravo sredstvo koje je optuženi S. P. uporabio (motika koja je nedvojbeno podobna za usmrćenje druge osobe) i način na koji je to učinio (udarivši oštećenicu ušicom te motike, a ne, kako to optuženik u obrani tvrdi, njenom drškom), kao i dio tijela u koji je taj udarac zadan (u gornji dio čela oštećenice, dakle, u glavu u koju udarac motikom može nanijeti smrtonosnu ozljedu), i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda nedvojbeno upućuju na namjeru optuženika da ubije oštećenicu. Činjenica da je optuženi P., nakon zadavanja tog jednog udarca koji je mogao biti dostatan za ostvarenje opisane namjere, nije nastavio udarati oštećenicu koja je od tog udarca pala na pod, ne dovodi u sumnju utvrđenje optuženikove izravne namjere, već samo ukazuje da on prilikom počinjenja ovog kaznenog djela nije pokazao visoki stupanj upornosti i bezobzirnosti koji bi, da je postojao, našao odraza i u izrečenoj kazni.

Slijedom iznesenog, žalbom optuženog S. P. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, a tom se žalbom ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa žalba optuženika podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08 nije osnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, s obzirom na odredbu članka 478. ZKP/08, ispitao pobijanu presudu i u odluci o kazni te je našao da je prvostupanjski sud ispravo utvrdio i pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne te da, s obzirom na to da je prvostupanjski sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne i optuženom S. P. izrekao kaznu na donjoj granici one do koje se može doći ublažavanjem, izricanje blaže sankcije nije moguće.

Nije u pravu optuženi S. P. niti kada pobija odluku o troškovima kaznenog postupka, tvrdeći da je trebalo osloboditi ga od obveze njihovog plaćanja s obzirom na njegovo loše imovinsko stanje. Naime, odredbom članka 148. stavka 1. ZKP/08 propisana je obveza suda optuženiku kojega se presudom proglasi krivim zbog počinjenja kaznenog djela naložiti plaćanje troškova kaznenog postupka, a oslobođenje od te dužnosti moguće je, prema stavku 6. članka 148. ZKP/08, tek u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka, a ne

I Kž 426/15-4

(kao što je to prema odredbama ranijih propisa bilo moguće) već u vrijeme donošenja presude.

Zbog toga nije osnovana žalba optuženog S. P. niti iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi S. P. pobija prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 9. rujna 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.