Revr-26/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 26/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Željka Glušića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. M. iz L., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. R. F., odvjetnik u P., protiv tuženika L. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica S. R., dipl. iur., radi utvrđenja ništavosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i isplati, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2806/09-2 od 22. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-717/99-82 od 20. svibnja 2009., u sjednici održanoj dana 14. srpnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka tuženika od 6. srpnja 1998. o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. ožujka 1996. nedopuštena te se utvrđuje da je ugovor o radu raskinut 31. kolovoza 1999. (pod toč. 1.), te da se nalaže tuženiku da tužitelju na ime naknade bruto plaće za razdoblje od 21. srpnja 1998. do 31. kolovoza 1999. isplati iznos 75.467,07 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (pod toč. 2.), te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove (pod toč. 3.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 392. a. st. 1. ZPP.

Nije počinjena relativna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 434. st. 4., čl. 219. st. 2. ZPP i čl. 435. st. 2. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03). Naime, rokovi iz čl. 434. ZPP, tako i st. 4. istog članka ZPP, prema kojem u postupku u parnicama iz radnih odnosa postupak pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku šest mjeseci od dana podnošenja tužbe su instruktivne naravi. Okolnost da postupak nije okončan u tom roku nije bilo niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Nadalje, pravilno je drugostupanjski sud otklonio prigovor relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi primjene čl. 219. st. 2. i čl. 435. st. 2. ZPP, pravilno tumačeći ove odredbe u pravcu da sud ima ovlaštenje i mogućnost upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza, kao i izvođenja dokaza koje stranke nisu predložile, ali ne i dužnost da to učini.

Predmet spora je zakonitost odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 26. lipnja 1998. te utvrđenje raskida ugovora o radu kao i nalaganje tuženiku da tužitelju isplati navedene iznose na ime naknade bruto plaće.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-da je tužitelj 26. lipnja 1998. napustio mjesto rada prije završetka radnog vremena, kojom prilikom

-da ključeve skladišta tužitelj nije predao šefu skladišta kao neposredno nadređenom rukovoditelju (M. B.), već

-da ih je predao radniku tuženika - vozaču kamiona, a koji nije odgovoran za stanje skladišta, dakle neovlaštenoj osobi,

-da je tuženik tužitelja zadužio s ključevima skladišta prilikom sklapanja ugovora o radu, imajući povjerenje u tužitelja, obzirom da su se u skladištu tuženika nalazila materijalna sredstva velike vrijednosti,

-da je predajom ključeva skladišta trećoj, neovlaštenoj osobi došlo do poremećaja u procesu rada tuženika budući je u to vrijeme kod tuženika vršena primopredajna inventura.

Slijedom tih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da takvo postupanje tužitelja kao skladištara predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i razlog za izvanredni otkaz sukladno odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 – dalje: ZR).

Naime, prema toj odredbi poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je utvrđenim postupanjem tužitelja i neizvršavanjem obveza iz radnog odnosa tuženik izgubio povjerenje u tužitelja kao svog radnika uslijed čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

Pored toga pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj nije u tijeku postupka dokazao da je iz objektivnih razloga bio spriječen prilikom napuštanja skladišta, ključeve predati šefu skladišta kao neposrednom rukovoditelju. Iz priložene medicinske dokumentacije u spisu proizlazi da je u to vrijeme tužitelj imao bolove u leđima te upalu mokraćnog mjehura, a koje tegobe nisu tužitelja mogle objektivno spriječiti da ključeve od skladišta preda odgovornoj osobi. Isto tako, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je uslijed duševnih smetnji bio spriječen ključeve skladišta predati nadležnoj osobi, a na tu okolnost je tek u žalbi predložio provođenje medicinskog vještačenja, što je protivno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP.

Konačno, pravilno sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao ni da bi u vrijeme donošenja odluke o otkazu bio na bolovanju zbog pretrpljene ozljede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, a zbog čega da mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu u smislu odredbe čl. 73. st. 1. ZR

Stoga revizijski razlozi tužitelja o nepostojanju uvjeta odnosno opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu nisu osnovani.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

Na temelju čl. 393. ZPP odučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.