I Kž-248/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 248/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.J. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 4. KZRH u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZRH stare numeracije, odlučujući o žalbi vojnog državnog odvjetnika iz Splita podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 12. lipnja 1992. K-91/91, u sjednici održanoj 16. prosinca 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Splitu od 12. lipnja 1992. K-91/91 oglašen je krivim opt. P.J. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 4. KZRH u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZRH (stare numeracije), te mu je na temelju čl. 168. st. 4. KZRH, a uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, utvrđena za to djelo kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci i na temelju čl. 52. i 53. OKZRH (stare numeracije) izrečena uvjetna osuda, te određeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog odluke o kriv. sankcijama i predložio da se ona uvaži, pobijana presuda preinači na način da se opt. osudi na kaznu zatvora i da mu se izrekne sigurnosna mjera iz čl. 68. OKZRH (stare numeracije).

Optuženik je putem branitelja, odvjetnika V.B. iz S., podnio odgovor na tu žalbu, ali taj odgovor nije razmotren, jer se prema čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ne primjenjuju zakonske odredbe o odgovoru na žalbu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je podržao podnijetu žalbu i predložio da se ona uvaži, a pri istom je prijedlogu zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske ostao i saslušan tijekom drugostepene sjednice.

Žalba nije osnovana.

Ne može se prihvatiti stanovište žalitelja da je ponašanje optuženika bilo pojačano društveno opasno, a to i usprkos toga što i žalitelj naglašava da ni eksces brzine (od 70 km na sat) a ni koncentracija alkohola u krvi optuženika (od 0,70 g/kg) ne upućuju na agresivnu ili bezobzirnu vožnju. Žalitelj smatra da "sveukupno ponašanje optuženika" nije takvo da bi opravdavalo izricanje uvjetne osude, a to i usprkos činjenice koju prihvaća i žalitelj, da postoji doprinos nezgodi samog oštećenika, sada pok. pješaka R.I..

Suprotno iznesenom "sveukupno ponašanje optuženika" može se cijeniti samo i jedino prema tome u čemu se ogledalo kršenje prometnih propisa od strane optuženika kojim je on iz nehata ugrozio javni promet i doveo u opasnost život sada pok. pješaka, a ne i neovisno od konkretnog kršenja prometnih propisa. Kada je utvrđeno da je optuženik protivno čl. 46. st. 1. i čl. 45. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u gradu Splitu vozio brzinom od 70 km/h i protivno čl. 164. st. 1. i 2. istog Zakona pripit s koncentracijom od 0,70 g/kg alkohola u krvi, a kako je to već navedeno, a uz to vozio i protivno čl. 30. st. 1. istog Zakona, jer nije obratio pažnju na pješaka sada pok. R.I., iako ga je pravovremeno uočio da prelazi cestu, onda se samo i jedino u vezi s kršenjem tih propisa može sagledati ukupno ponašanje optuženika kao vozača, pa time i njegova opasnost.

Međutim, kako je istovremeno utvrđeno da se oštećenik u prelaženju kolnika zaustavio na sredini kolnika, na dvostrukoj crti koja dijeli desni od lijevog prometnog traka, što je kod optuženika stvorilo uvjerenje da će on tamo i ostati, a zatim kada se optuženikov automobil u vožnji nesmanjenom brzinom našao u blizini pješaka (20 m prema mišljenju prometnog vještaka dipl. ing. Č. ili 23 m prema mišljenju prometnog vještaka dipl. ing. K. ), onda takvo ponašanje oštećenika predstavlja značajni doprinos i donekle smanjuje stupanj krivnje optuženika. Ako se uz to ima u vidu i činjenica da je optuženik vozač od 1972. godine, a vlasnik automobila od 1978. godine, a nema osuda za prometna krivična djela, a ni kazne za prometne prekršaje, te daljnja činjenica da je od inkriminirane nezgode proteklo 5 godina i da ni za to razdoblje nema podataka o eventualnom kažnjivom kršenju prometnih propisa od strane optuženika, onda valja cijeniti da se radi o djelu počinjenom uz takve okolnosti koje ga čine u objektivnom i subjektivnom pogledu društveno manje opasnim, i bez obzira na tešku i nenadoknadivu posljedicu smrti mladog čovjeka - oštećenika. Stoga i ovaj sud prihvaća ocjenu pobijane presude da će se u konkretnom slučaju i uvjetnom osudom ostvariti svrha kazne, te da njezino izvršenje nije nužno. Zato je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu neosnovana.

Neosnovana je i žalba zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, jer suprotno stanovištu žalitelja, niti okolnosti djela, a niti ranije ponašanje optuženika kao vozača (o čemu je netom bilo riječi) ne opravdavaju izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, pa je žalbu državnog odvjetnika i u tom dijelu valjalo odbiti.

Slijedom izloženog odlučeno je na temelju čl. 374. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 16. prosinca 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

mr. Horvatinović Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni

I Kž 248/93

referent:

(Štefica Klepac)