Rev-2221/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2221/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S.K. iz Njemačke, .. .. . .., kojega zastupa punomoćnik Đ.M. -B., odvjetnica u J., protiv tuženih Z. . d.d. Z., Poslovna jedinica 014000 i Republike Hrvatske, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. godine posl. br. Gž 417/93, kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 21. listopada 1992. godine posl. br. P 192/92, u sjednici održanoj dana 7. veljače 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja S.K. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Jastrebarskom od 21. listopada 1992. godine posl. br. P 192/92 suđeno je:

"I. O d b i j a s e tužitelj s tužbenim zahjtevom koji glasi:

"Tužena Z. ., d.d. dužna je platiti tužitelju S.K. a sa njegovih deviznih štednjih knjižica broj 2550253648 i 2550279002 svekoliki na knjižicama se nalazeći iznos, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Utvrđuje se da novac, koji je S.K. poloćio na štedne knjižice Z. . d.d. ne predstavlja javni dug Republike Hrvatske, a što je II. tužena dužna priznati, uz zabranu supstitucije deviznog štednog uloga obveznicama javnog duga, ili ma kojim drugim papirima vrijednosnim.

Tužene su dužne solidarno nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Tužitelj je dužan I. tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000.- HRD, u roku od 15 dana."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. godine posl. br. Gž 417/93 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 175. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupu ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP).

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. ZPP na odgovor tuženima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovano revident tvrdi da se u postupanju nižih sudova ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Iako revident opširno u navodima revizije ukazuje na nedostatke pobijanih presuda nižih sudova ovaj je sud ocijenio da nedostatci u obrazloženjima pobijanih presuda nisu takve naravi da bi onemogućili ovaj sud u ispitivanju pravilnosti primjene materijalnog prava na činjenično stanje koje među strankama nije ni bilo sporno u postupku pred nižim sudovima.

Naime, u obrazloženjima pobijanih presuda niži su sudovi naveli činjenice koje su pravno odlučne za primjenu materijalnog prava s time da je sud prvog stupnja naveo i razloge zbog čega je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na oba tuženika pozivajući se pri tom i na odredbe pojedinih propisa koje je primjenio u ovoj pravnoj stvari.

Zbog navedenih razloga, po ocijeni ovoga suda, u ovoj se pravnoj stvari nije ostvari revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano revident smatra da se pobijana presuda temelji i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se za to ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj štediša prvotuženika po štednim knjižicama br. 2550253648 i 2553279002 sa deviznim ulogom od nešto manje od iznosa navedenih u tužbi (50.000 DEM i 140.000 DEM) koji predstavlja tzv. "staru deviznu štednju".

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.

Ovo iz razloga što je o tužbenom zahtjevu na isplatu deviznog štednog uloga sud odlučio od 21. listopada 1992. godine pa je stoga pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a to je Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/91) ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim. Sukladno odredbi čl. 88. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90) Zastupnički dom može ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga (osim onih iz pitanja izrekom navedenih). Čl. 1. Zakona o proglašenju Zakona o ovlaštenju Vlade Republike Hrvatske za donošenje uredbi kojima će se uređivati pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 39/91) Sabor Republike Hrvatske ovlastio je Vladu Republike Hrvatske da svojim uredbama uređuje pitanja iz njegova djelokruga (osim onih koji su u isključivom djelokrugu Sabora Republike Hrvatske), a na temelju te i takve zakonske ovlasti Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske. U ovom slučaju riječ je o tzv. zakonodavnoj delegaciji, odnosno o prijenosu (kroz određeni vremenski period i u određenom opsegu) zakonodavne ovlasti sa zakonodavnog tijela (Sabora Republike Hrvatske) na izvršno tijelo (Vladu Republike Hrvatske). Donoseći uredbe na temelju zakonskog ovlaštenja u granicama delegirane zakonodavne ovlasti izvršno tijelo nadomješta zakonodavno tijelo i stoga te uredbe imaju snagu zakona.

Uredbom Vlade Republike Hrvatske o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 23. 12. 1991. godine utvrđeni su uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. 4. 1991. godine u javni dug Republike Hrvatske, te uvjeti i način korištenja tih deviznih depozita. Sukladno odredbi čl. 9. spomenute Uredbe stara devizna štednja uvećana za pripadajuće kamate pretvorena je u oročeni depozit koji će se isplaćivati od dvadeset polugodišnjih rata od kojih prva dospijeva 30. lipnja 1995. godine. Temeljem odredbe čl. 11. Uredbe građanin može zatražiti da mu banka u zamjenu za devizni depozit iz čl. 9. Uredbe preda obveznice Republike Hrvatske koje je primila na temelju Uredbe. Odredbom čl. 12. st. 3. Uredbe predviđena je mogućnost isplate protuvrijedosti u domaćoj valuti po tečaju na dan isplate, ali ako je stanje na računu manje od 100 DEM. Dakle, navedenom su Uredbom točno utvrđeni uvjeti i način korištenja tzv. "stare devizne štednje" što znači da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva bilo na isplatu cijelog deviznog pologa ili pak na dinarsku protuvrijednost tog pologa po tečaju na dan isplate bilo protivno prinudnom propisu pa tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Zbog navedenih razloga za odluku u ovoj pravnoj stvari po ocijeni ovog suda, nisu pravno odlučni revizijski razlozi kojima se upućuje na nastanak javnog duga odnosno na nastanak ugovora o štednji. Sasvim je izvjesno da između tužitelja i prvotuženog postoji ugovor o novčanom depozitu kakav propisuje odredba čl. 1035. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje ZOO), međutim, Uredbom sa zakonskom snagom potraživanje tužitelja iz tog ugovora pretvoreno je u javni dug. Neosnovano revident nadalje smatra da je pretvaranjem potraživanjem tužitelja u javni dug zapravo izvršena nacionalizacija i to iz razloga što po osnovni Uredbe tužitelju nisu oduzeta sredstva sa štednih uloga već su određeni samo uvjeti i način korištenja i isplate tih sredstava.

Kako je Uredbom štedni ulog pretvoren u javni dug to revidentica neosnovano zahtjeva da sud utvrdi da štedni ulog tužitelja kod prvotuženice nepredstavlja javni dug pa su i u tom dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva niži sudovi pravilno primjenili materijalno pravo. Niži su sudovi, nadalje, pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se zabrani supstitucija deviznog štednog uloga obveznicama javnog duga, ili kojim drugim vrijednosnim papirima. Ovo iz razloga što je takva supstitucija upravo Uredbom pod određenim pretpostavkama dopuštena.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari, po ocijeni ovoga suda nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, pa je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.