Gzz-146/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 146/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz N., zastupanog po J. S., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi isplate razlike plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 8. svibnja 2002. godine, br. GDO 601/03, protiv presude Županijskog suda u Sisku od 30. siječnja 2003. godine, br. Gž 42/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 5. studenog 2002. godine, br. P 1005/02, u sjednici održanoj dana 3. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženice, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"Tuženica REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA dužna je tužitelju V. J. na ime isplate razlike plaća za srpanj 2001. godine, platiti iznos od 1.695,17 kn (jednatisućašestodevedesetpet kuna i sedamnaest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, računajući kamatu od 16. kolovoza 2001. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.296,25 kn, a sve u roku od 8 dana.

Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za kamatu za razdoblje od 1.og do 15.og kolovoza 2001. godine.

Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška."

Protiv te drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, pobijajući presudu u dosuđujućem dijelu, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da zahtjev za zaštitu zakonitosti bude prihvaćen i da nižestupanjske presude budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

Nižestupanjskim presudama odlučeno je o zahtjevu tužitelja za isplatu razlike plaće za mjesec srpanj 2001. godine, kojeg on temelji na odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 46/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01, 88/02 – dalje: ZPPDS).

Na osnovi činjenica da je tužitelj u odnosnom razdoblju imao prebivalište i boravište na području posebne državne skrbi, te da je na tom području obavljao rad kao državni službenik, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

Postojanje pogrešne primjene materijalnog prava u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se obrazlaže navodima da je drugostupanjski sud materijalno pravo pogrešno primijenio kada u svezi tuženikovog prigovora da tužitelju ne pripada pravo na uvećanje plaće iz razloga što je za 2001. godinu ostvario poreznu olakšicu, a da se ne može kumulativno ostvarivati pravo na poreznu olakšicu i pravo na uvećanje plaće, navodi da je odredba čl. 12. st. 4. Zakona o područjima posebne državne skrbi koja je propisivala zabranu kumulacije prava na uvećanje plaće i na poreznu olakšicu ukinuta odredbom čl. 54. st. 2. toč. 4. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 127/00), jer da je sud "ispustio iz vida da je situacija iz čl. 12. st. 4. spomenutog zakona na isti način riješena u čl. 40. st. 3. istog Zakona o porezu na dohodak".

Prema odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o porezu na dohodak uvećani osnovni osobni odbitak prema st. 1. istog članka ne mogu koristiti fizičke osobe zaposlene u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, u tijelima i službama lokalne samouprave i uprave, javnim službama, izvan proračunskim fondovima, a koji su zaposleni ili upućeni na rad na području posebne državne skrbi, ako za rad u tim tijelima na područjima posebne državne skrbi imaju pravo na uvećanje plaće po posebnom zakonu.

Okolnost što je tužitelj suprotno navedenoj odredbi ostvario pravo na osobni odbitak u ovom sporu ne predstavlja pravu odlučnu činjenicu, jer time što je tužitelj ostvario navedeno nepripadajuće mu pravo nije prestalo postojati pripadajuće mu pravo na uvećanje plaće, pa stoga nije od značaja pogrešno zaključivanje drugostupanjskog suda na koje se ukazuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Pravo na uvećanu plaću po čl. 19. ZPPD ne ovisi o tome da li je osoba koja koristi to pravo platila porez na dohodak i u kojem iznosu (postupak naplate poreza je upravni postupak koji provodi porezna uprava).

Slijedom izloženog proizlazi da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen i da se stoga u zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovano ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Radi toga je na temelju odredbe čl. 393. u svezi odredbe čl. 408. st. 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99) zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 3. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.