Rev-3175/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.V. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M.F., odvjetnik u S., protiv tuženika DP "Č. " iz S., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 18. lipnja 1993. br. Gž-1702/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. travnja 1993. br. P-650/92, u sjednici održanoj dana 7. travnja 1994.,
Legislator headnote
AI generatedRev-3175/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a to stoga jer su u postupku pred nižim sudovima utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva (čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP), pa tako i one koje se odnose na isplatu naknade osobnog dohotka tužitelja - tako da u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. ZPP na koju revizija sadržajno upućuje, a ne postoji ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3175/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.V. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M.F., odvjetnik u S., protiv tuženika DP "Č. " iz S., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 18. lipnja 1993. br. Gž-1702/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. travnja 1993. br. P-650/92, u sjednici održanoj dana 7. travnja 1994.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je, da je odluka Radničkog savjeta tuženika od 6. ožujka 1991. br. 19/25 o razrješenju, privremenom rasporedu i plaći tuženika u cijelosti nezakonita (točka I. izreke); tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 46.043 HRD s pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 75.000 HRD (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 46.043 HRD s pripadajućim zateznim kamatama i nadoknaditi mu parnični trošak, odnosno podredno predlaže da se u tom dijelu nižestupanjske presude preinače u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu, a tužitelja obveže da nadoknadi parnični trošak tuženiku.
Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a to stoga jer su u postupku pred nižim sudovima utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva (čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP), pa tako i one koje se odnose na isplatu naknade osobnog dohotka tužitelja - tako da u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. ZPP na koju revizija sadržajno upućuje, a ne postoji ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u postupku pred nižim sudovima bio je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nezakonitosti odluke tuženika od 6. svibnja 1992. godine, kojom je tužitelj bio razriješen dužnosti pomoćnika direktora tuženika i privremeno raspoređen na radno mjesto čuvara društvene imovine uz određivanje plaće za to radno mjesto te radi obvezivanja tuženika da mu isplati naknadu osobnog dohotka koja je nastala u vidu razlike osobnog dohotka koji je primao na radnom mjestu čuvara i osobnog dohotka koji bi primao na radnom mjestu pomoćnika direktora u spornom razdoblju kojem zahtjevu su niži sudovi udovoljili.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom (čl. 386. ZPP).
Kako revident ne pobija nižestupanjske presude u dijelu u kojem je utvrđeno, da je nezakonita odluka tuženika od 6. ožujka 1991. godine o razrješenju tužitelja dužnosti pomoćnika direktora i privremenom rasporedu na radno mjesto čuvara - valjalo je ispitati povodom revizije pravomoćne odluke nižih sudova u onom dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 46.043 HRD sa pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi mu parnični trošak.
Polazeći od utvrđenja nižih sudova i njihove pravomoćne odluke u dijelu kojim je utvrđena nezakonitom odluka tuženika o razrješenju tužitelja dužnosti pomoćnika direktora i privremeno raspoređivanje na radno mjesto čuvara koju revident u tom dijelu ne pobija izjavljenom revizijom - ovaj sud nalazi da tužitelju pripadaju s obzirom na spomenutu pravomoćnu odluku sva prava po osnovu radnog odnosa koja bi u spornom razdoblju ostvario na radnom mjestu pomoćnika direktora, da nije bilo spomenute nezakonite odluke tuženika. To dalje znači, da tužitelju pripada pravo na naknadu osobnog dohotka koji predstavlja eventualnu razliku između osobnog dohotka kojeg je ostvario na radnom mjestu čuvara i onog osobnog dohotka koji bi u tom istom razdoblju ostvario na radnom mjestu pomoćnika direktora.
Revident ističe u reviziji, da tužitelj nikada nije primao osobni dohodak po osnovu mjerila i kriterija za radno mjesto čuvara, nego da je primao i u spornom razdoblju osobni dohodak određen za radno mjesto pomoćnika direktora (iako je radio na poslovima čuvara) koji je međutim bio umanjen kao i osobni dohodak ostalih radnika u odnosu na njihov raniji osobni dohodak, pa da se radi o smanjenom osobnom dohotku tužitelja koji da je posljedica općeg smanjenja osobnog dohotka svih radnika tuženika, te smanjenje nije nastalo u vezi sa nezakonitim rasporedom tužitelja na drugo radno mjesto sa mjesta pomoćnika direktora. Stoga revident smatra da nije osnovan zahtjev tužitelja po navedenom osnovu.
Revident pri tome polazi od tvrdnji koje nemaju podloge u činjeničnom utvrđenju nižih sudova i shodno tome iznosi u reviziji razlog (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) koji se ne može s uspjehom isticati u tom stadiju postupka (čl. 385. st. 3. ZPP). Ovaj sud polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova nalazi, da su oni pravilno primijenili materijalno pravo u sporu, jer su utvrdili upravo na temelju podataka koje je dao sam revident, da je tužitelj u spornom razdoblju na radnom mjestu čuvara primio osobni dohodak manji u iznosu od 46.043 HRD od onog kojeg bi ostvario u tom istom razdoblju na radnom mjestu pomoćnika direktora, pa su stoga niži sudovi osnovano udovoljili ovom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju traženu naknadu osobnog dohotka koji bi tužitelj primio da nije bilo nezakonite odluke tuženika o razrješenju tužitelja dužnosti pomoćnika direktora.
Kako se prema tome nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 7. travnja 1994.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)