Rev-2116/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2116/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz O., protiv tuženika Javnog poduzeća "Športski objekti" P.O. Osijek, Reifnerova 46a, radi prestanka radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 16. travnja 1998. godine, br. Gž-551/98., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. siječnja 1998. godine, br. XI Pr-1007/97., u sjednici održanoj dana 26. lipnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 16. travnja 1998. godine, br. Gž-551/98., te presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. siječnja 1998. godine, br. Pr-1007/97. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te poništena odluka tuženika br. 152/96. od 18. ožujka 1996. godine, o otkazu ugovora o radu tužitelju, kao nezakonita. Ujedno je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na rad i prizna mu sva prava iz radnog odnosa, kao i naknadi štetu zbog izgubljene zarade dok je bio izvan radnog odnosa.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje presude drugog stupnja i presude suda prvog stupnja, te da se predmet vrati na ponovno suđenje ili podredno preinaku na način da se tužbeni zahtjev odbije.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je osnovana.

Opravdano tuženik u reviziji ističe da se nižestupanjski sudovi u svojim odlukama bave pravilnošću disciplinskog postupka koji je tuženik vodio protiv tužeitelja na jesen 1995. godine, a koji postupak nije predmet ovog spora.

Naime, u ovoj parnici je predmet spora pobijane odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. ... od 18. ožujka 1996. godine, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koju tuženik nalazi u tome što je tužitelj neopravdano izostao s posla.

Tužitelj u tužbi tvrdi da je on protiv spomenute odluke podnio Upravnom odboru tuženika zahtjev za zaštitu prava, te da je Upravni odbor donio odluku da je njegov zahtjev neosnovan.

Iz odredbe čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95., 54/95., 65/95. i 17/01. - dalje ZR) proizlazi da se u sudskom postupku ocijenjuje zakonitost konačne odluke bez obzira što prvostupanjska i drugostupanjska odluka čine jednu cjelinu.

Ako je tuženik primio odluku o njegovom zahtjevu za zaštitu prava, onda ga treba pozvati da proširi tužbu na tu odluku, a sve postupajući po odredbi čl. 109. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP).

Pogrešan je pak pravni pristup prvostupanjskog suda da bi tuženik bio prekludiran u pravu na izvanredni otkaz ugovora o radu, a iz razloga što je odluku donio 18. ožujka 1996. godine, zbog neopravdanog izostanka s posla računajući od 31. prosinca 1995. godine, dakle nakon proteka 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz (čl. 107. st. 2. ZR).

Naime, kada osobito tešku povredu iz radnog odnosa čini ponašanje radnika koje neprekidno traje kao što je neopravdan izostanak s posla u dužem razdoblju, rok od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR u kojem poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu ne počinje teći sve dok traje takovo ponašanje radnika. Upravo kontinuitet takovog postupanja u kršenju obveza iz radnog odnosa opravdava mogućnost donošenja takove odluke kroz čitavo vrijeme postojanja povrede.

Također je navesti da doista postoji obveza poslodavca u slučaju izvanrednog otkazivanja ugovora o radu da se radniku omogući iznošenje obrane, te savjetovanja sa zaposleničkim vijećem (čl. 110. st. 2. i čl. 117. ZR). Međutim, rečene obveze poslodavca prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu nisu takove da zbog neudovoljavanju tim obvezama automatski izvanredni otkaz ugovora o radu ne bi bio zakonit. Naprijed navedeno jer poslodavac nije dužan omogućiti zaposleniku da iznesen svoju obranu, ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 110. st. 2. ZR). Isto tako, kada nije kod poslodavca utemeljeno zaposleničko vijeće nema obveze poslodavca savjetovanja sa zaposleničkim vijećem sa sindikalnim povjerenikom čl. 148. st. 3. ZR.

Prema tome, nije bilo dovoljno utvrditi da tužitelju nije data mogućnost iznošenja obrane, te da se tuženik nije prije izvanrednog otkaza savjetovao sa zaposleničkim vijećem, već raspraviti prigovore tuženika da od njega nije bilo opravdano očekivati da omogući tužitelju iznošenje obrane, te da se nije ni mogao savjetovati sa zaposleničkim vijećem, jer ga u kritično vrijeme nije bilo.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvđreno, te nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 395. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagreb, 26. lipnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.