Rev-x-977/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 977/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja K. H. iz S., drugotužitelja M. H. iz D. R., i trećetužiteljice M. H. iz S., svih zastupanih po punomoćnici P. B., odvjetnici u S., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-665/10 od 25. kolovoza 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu poslovni broj P-1326/09- 41 od 17. lipnja 2009., u sjednici održanoj dana 3. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja K. H. iz S., M. H. iz D. R. i M. H. iz S. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-665/10 od 25. kolovoza 2011. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Omišu presudom poslovni broj P-1326/09-41 od 17. lipnja 2009. sudio je:

U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljima na ime naknade štete isplati iznos od 158.976,00 EURA u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 5 postotnih poena a koje kamate teku od dana presuđenja 17. lipnja 2009. pa do isplate, s tim da se tužena može osloboditi navedene obveze ukoliko tužiteljima u istom roku preda u vlasništvo i posjed na jednake dijelove stan kao etažni dio zgrade, položena na I. katu zgrade izgrađene na čest. zgr. 487 i čest. zem. 285/2 k.o. O., anagrafske oznake, O., ..., ukupne površine stana 75,35 m², a koji stan se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika i nepokrivene terase, pripadak kojem stanu su ulazni prostor, praonica sa stubištem i drvarnica ukupne površine 14,20 m², te ljetna kuhinja površine 16,8 m² sve u prizemlju zgrade, a koji stan je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, te ovlašćuje tužitelje da u zemljišnim knjigama upišu pravo vlasništva na svoje ime.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak u iznosu od 15.518,76 kn.

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžp-665/10 od 25. kolovoza 2011. prihvatio je žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti (točka 1. izreke). Odlukom o trošku postupka odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika da im protivna stranka naknadi troškove parničnog postupka (točka 2. izreke).

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete koju tužitelji kao nasljednici iza pokojne M. H. potražuju tvrdeći da su pretrpjeli štetu jer da je nezakonitim postupanjem tuženika onemogućen otkup stana u O., ... njihovim roditeljima M. H. i M. H., a koji su bili nositelji stanarskog prava, a kasnije zaštićeni najmoprimci predmetnog stana.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred izmijenjeno vijeće na ponovno suđenje.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 102. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju stranke ukazuju u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda su se tužitelji u reviziji pozvali na revizijski razlog navedene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju revizije se ne ukazuje na konkretnu nejasnoću izreke ili obrazloženja pobijane presude niti na određenu proturječnost u obrazloženju. Navodi tužitelja koji su vezani uz revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka svode se u bitnome na tvrdnju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice odlučne za rješenje spora a koje se odnose na opće zakonske pretpostavke za naknadu štete, što po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U revizijskom stadiju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 183. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 7/96, 91/96 - dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO/05) s obzirom na to da se radi o odnosu nastalom prije stupanja na snagu ZOO/05. S tim uvezi je sporno je li pravo na otkup stana na kojemu postoji stanarsko pravo u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92 - pročišćeni tekst - dalje: Zakon o prodaji stanova) strogo osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno imaju li nasljednici pravo na naknadu štete zato što je njihovom prednicima onemogućen otkup stana.

Drugostupanjski sud je pošao od toga da nije sporno:

- da je ovaj parnični postupak pokrenut tužbom, koju je podnio sad pok. M. H. (otac sadašnjih tužitelja), s tužbenim zahtjevom za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji naprijed označenog stana, a zahtjev se temeljio na tvrdnji da mu kao nositelju stanarskog prava pripada pravo na kupnju tog stana pod uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 69/98 – u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova),

- nakon smrti prvotnog tužitelja M. H. taj postupak je preuzela njegova supruga M. H. (majka sadašnjih tužitelja) koja je također umrla tijekom postupka (dana ... – list 48 spisa),

- podneskom od 2. veljače 2005. (listovi 46-47 spisa) sadašnji tužitelji "preuzimaju parnicu" kao zakonski nasljednici (sinovi i kći) umrle tužiteljice M. H. te "preinačavaju" tužbu tako da podnose zahtjev za isplatu iz osnove naknade štete, uz koji zahtjev ističu i alternativnu mogućnost oslobođenja tuženice od te novčane obveze prijenosom im prava vlasništva predmetnog stana (procesna facultas alternativa iz čl. 327. ZPP-a),

- svoj odštetni zahtjev tužitelji, u bitnom, temelje na tvrdnjama da su ispunili procesne pretpostavke za podnošenje zahtjeva sudu (obraćanje nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora – čl. 186.a ZPP-a), a s gledišta merituma zahtjev da je osnovan jer je tuženica neosnovano odbila s njihovim roditeljima, kao nositeljima stanarskog prava, sklopiti ugovor o prodaji predmetnog stana, pa tužitelji kao nasljednici stanara trpe štetu u visini tržišne vrijednosti stana.

Polazeći od navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 183. ZOO. Prema toj odredbi osoba koja je po zakonu obvezna zaključiti neki ugovor dužna je naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor. U navedenom slučaju oštećenik može biti samo vjerovnik, dakle osoba koja ima pravo zahtijevati sklapanje ugovora, a tužitelji nisu u krugu tih osoba.

Tužitelji revizijom pobijaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda navodeći da je pravo na otkup stana po svojoj naravi imovinsko pravo nastalo po samom zakonu, da kao takvo ulazi u skup imovinskih prava ostavitelja koja se nasljeđuju, da je tužena nezakonito odbila sklopiti ugovor o prodaji stana sa njihovim prednicima, pa da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 183. ZOO za naknadu štete koju je tuženik dužan naknaditi zakonskim nasljednicima.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

Prije ostalog treba poći od shvaćanja da je pravo na otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo propisano čl. 6. Zakona o prodaji stanova osobno pravo, koje stanar izvodi iz stanarskog prava kao prava sui generis. Stanarsko pravo, a dok je egzistiralo u pravnom poretku Republike Hrvatske temeljem Zakona o stambenim odnosima, bilo je pravo koje se nije moglo nasljeđivati. Upravo zbog ovakvog karaktera stanarskog prava ako stanar za života nije realizirao pravo otkupa stana sklapanjem ugovora o prodaji stana, takvo nerealizirano pravo otkupa stana ne može se nasljeđivanjem prenositi na zakonske nasljednike stanara.

U konkretnom slučaju to znači da smrću ranijih tužitelja, M. H. i M. H. ovo pravo nije prešlo na tužitelje kao njihove zakonske nasljednike (zbog čega su nižestupanjski sudovi trebali obustavili postupak na temelju odredbe čl. 215.b. st. 1. ZPP).

Shvaćanje o nenasljedivosti prava na otkup stana proizlazi iz odredaba čl. 4. i 9. Zakona o prodaji stanova prema kojima stanar koji namjerava kupiti stan na kojem ima stanarsko pravo, treba vlasniku stana kao prodavatelju istaknuti zahtjev za kupnju stana, te potom zatražiti sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, ako prodavatelj ne sklopi ugovor u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva, kupac ima pravo pokrenuti postupak i zatražiti da sud donese presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor.

Dakle, u smislu citiranih odredbi, ako između stanara i vlasnika stana ne dođe do sklapanja ugovora o kupoprodaji stana će taj ugovor zamijeniti sudska presuda, čija izreka treba sadržavati sve one odlučne činjenice koje bi sadržavao i kupoprodajni ugovor. Temeljem navedenog zaključiti je da samim podnošenjem zahtjeva za kupnju stana, kako istaknutog u smislu čl. 4. Zakona o prodaji stanova, odnosno podnošenjem tužbe sudu kojom se traži donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor u smislu čl. 9. Zakona o prodaji stanova se ne može smatrati da je stanar konzumirao pravo otkupa stana, pošto ovako istaknuti zahtjevi ne moraju nužno imati za posljedicu sklapanje kupoprodajnog ugovora odnosno prihvaćanje tužbe i donošenje presude koja će zamijeniti kupoprodajni ugovor, a ukoliko za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, a čije postojanje se u smislu čl. 4. st. 5. Zakona o prodaji stanova ocjenjuje upravo u trenutku sklapanja ugovora odnosno donošenja presuda koja nadomješta kupoprodajni ugovor.

Zato nema govora da bi prednici tužitelja već samim podnošenjem tužbe u ovom sporu ostvarili pravo na otkup stana, i time da bi trenutkom smrti nositelja stanarskog prava nasljednici stekli pravo na naknadu štete, a kako to sugerira revizija. Tužitelji kao nasljednici nisu mogli u trenutku smrti imati takva na zakonu utemeljena legitimna očekivanja koja predstavljaju imovinsko pravo zaštićeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99), a čijim gubitkom bi stekli pravo na naknadu štete.

Polazeći od navedenog shvaćanja, a imajući na umu da tužitelji nisu bili nositelji prava na otkup stana niti su u trenutku smrti nositelja stanarskog prava bili članovi obiteljskog domaćinstva M. H. i M. H., slijedi da tuženik nije bio u obvezi s tužiteljima sklopiti ugovor o prodaji stana, pa nisu ostvarene zakonske pretpostavke za uspostavu prava nasljednika na naknadu štete po čl. 183. ZOO.

Zato je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelji nisu dokazali da imaju pravo na naknadu štete po čl. 183. ZOO.

Slijedom iznijetog valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. travnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.