Legislator Case Law & Legislation
Rev-2887/1998-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal, adjusting non-material damage compensation based on established facts.

Case Number Rev-2887/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a final judgment regarding personal injury compensation. While the court upheld the lower courts' findings on the extent of physical injuries and rejected the claim for shared liability, it modified the awarded non-material damages. The court determined that the plaintiff's young age and specific nature of suffering justified a higher total non-material damage award than previously granted, resulting in a partial revision of the second-instance decision.

Legislator headnote

AI generated

čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP; čl. 192. ZOO; čl. 200. st. 1. i 2. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP: The Supreme Court may partially accept an appeal if the lower courts failed to provide sufficient reasoning regarding liability or damage assessment, allowing for a revision of the non-material damage compensation based on the established facts and the specific circumstances of the victim.

Keywords

AI generated
non-material damage compensation personal injury liability shared liability rejection appeal partial acceptance ZPP procedural violation

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
čl. 192. Zakona o obveznim odnosima
čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2887/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz P., koga zastupa punomoćnik L. K.-S., odvjetnica iz V., protiv tuženika D. M. iz M. Š., koga zastupa D. B., odvjetnik iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 1. prosinca 1994. godine br. Gž-1656/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici od 6. srpnja 1994. godine br. P- 467/94, u sjednici održanoj dana 21. lipnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te djelomično preinačuje drugostupanjska presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 1. prosinca 1994. br. Gž-1656/94 i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici od 6. srpnja 1994. br. P-467/94.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 7.420,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 1994. godine do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.018,64 kn (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu radi isplate daljnjeg iznosa od 18.000,00 kn odbijen kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana dok je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda tako daje tužitelju dosuđena daljnja novčana naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 kn. Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu odbijanja tužbenog zahtjeva odnosno podredno predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja a ponovno suđenje.

Na reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iz revizijskih navoda treba zaključiti, da tuženik ukazuje na postojanje one bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer smatra da niži sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu iznijeli potrebne razloge koji se odnose na prigovore revidenta glede odgovornosti za štetu kao i glede utvrđenja novčane naknade za sve vidove nematerijalne štete, ali protivno takvim navodima revidenta ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi iznijeli potrebne razloge o svim odlučnim činjenicama, napose u pogledu utvrđenja potpune odgovornosti tuženika za štetu odnosno o odbijanju istaknutog prigovora podijeljene odgovornosti kao i okolnosti vezane uz nastanak nematerijalne štete iz čega slijedi, da bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP nije počinjena u postupku pred nižim sudovima, a ne postoji ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično je osnovan i to samo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje novčane naknade za nematerijalnu štetu na ime fizičkih bolova, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Tuženik i u reviziji ustraje kod prigovora podijeljene odgovornosti, jer smatra da su niži sudovi propustili uzeti u obzir činjenice utvrđene kako u kaznenom postupku vođenom protiv revidenta tako i u ovoj parnici i to o tome kako je tužitelj navodno izazvao tuženika kritične zgode naguravajući ga i time pridonio nastanku štetnog događaja najmanje u 1/2 dijela.

Protivno takvim tvrdnjama ovaj Vrhovni sud prihvaća pravnu ocjenu nižih sudova da prepirka stranaka koja je prethodila fizičkom napadu revidenta na tužitelja ne smanjuje isključivo odgovornost tuženika za nastalu štetu, odnosno utvrđeno ponašanje tužitelja i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda ne predstavlja osnov za utvrđivanje podijeljene odgovornosti tužitelja u smislu čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

Iz utvrđenja nižih sudova slijedi, da je tužitelj prigodom fizičkog napada tuženika zadobio kontuziju mekih česti glave sa podljevom gornjeg kapka lijevog oka, potres mozga te prijelom nosnih kostiju sa pomakom, te je uslijed toga pretrpio bolove jakog intenziteta kroz tri dana, bolove srednje jačine osam dana, a slabije bolove kroz tri tjedna; kroz cijelo vrijeme liječenja tužitelj je morao prema utvrđenju sudova ulagati pojačane napore, a pretrpio je primarni kratkotrajni strah do pružanja prve pomoći, a nakon toga trpio je sekundarni strah kroz cijelo razdoblje liječenja.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižih sudova o jačini pretrpljenih bolova i straha i njihovom trajanju, te imajući u vidu da je tužitelj u času štetnog događaja bio mlađa osoba (star 20 godina), a polazeći od mjerila i kriterija sadržanih u odredbi čl. 200. st. 1. i 2. ZOO ovaj Vrhovni sud nalazi da primjerena novčana naknada (satisfakcija) tužitelju za fizičke bolove iznosi 5.000,00 kn uzimajući u obzir i sve tegobe koje je on imao tijekom liječenja - zatim prihvaća utvrđenje nižih sudova da pravična novčana naknada tužitelju za pretrpljeni strah iznosi 2.000,00 kn, dok nalazi, da nema osnova za dosuđivanje posebne novčane naknade tužitelju po osnovu duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, jer niži sudovi nisu utvrdili da bi kod tužitelja preostale trajne posljedice koje umanjuju životnu aktivnost tužitelja, a nakon završetka liječenja.

Prema tome, na temelju pravilne primjene materijalnog prava po nalaženju ovog Vrhovnog suda tužitelju pripada na ime novčane naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 7.000,00 kn (kao što je utvrdio i sud prvog stupnja), ali iz razloga i po osnovima kako ih je utvrdio ovaj sud na temelju činjeničnih utvrđenja nižih sudova.

Revident ne ukazuje u čemu bi nastupila pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na utvrđenu novčanu naknadu revidentu u iznosu od 420,00 kn za oštećenu jaknu pa nalazi da je visina novčane naknade na ime materijalne štete u spomenutom iznosu utvrđena uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Iz izloženog proizlazi, da je valjalo prihvatiti reviziju u dijelu koji se odnosi na dosuđenu novčanu naknadu tužitelju po osnovu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn (1.000,00 kn po osnovu naknade za fizičke bolove, te 2.000,00 kn po osnovu naknade za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti) i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva za 3.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama što znači, da je u cijelosti održana prvostupanjska presuda (čl. 395. st. 1. ZPP).

Tuženiku nije dosuđen trošak revizije jer ga nije opredijeljeno zahtijevao. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. lipnja 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.