Rev-x-752/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 752/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz B., zastupanog po punomoćniku P. L., odvjetniku u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko- upravni odjel, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-367/05-2 od 7. veljače 2006., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5347/03-41 od 28. listopada 2004., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2016.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Djelomičnom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

»Odbija se tužitelj I. B. iz B., s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska dužna je tužitelju I. B. iz B. isplatiti iznos od 69.260.145,00 kn (šezdesetidevetmilionadvjestošezdesettisućastočetrdesetipetkuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 1997. do isplate u roku od 15 dana."

O zahtjevu za naknadu štete počinjene u obiteljskoj kući tužitelja te s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti kao i o parničnom trošku odlučit će se naknadno.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je djelomična prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom u iznosu od 69.260.145,00 kn sa zateznim kamatama.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, pobijanu drugostupanjsku presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revident pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Obrazlažući revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revident ističe kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je nerazumljiva i proturječna sama sebi i danim razlozima, odnosno razlozima na koje se poziva, a dati razlozi u obrazloženju da su nejasni i proturječni sadržaju svih isprava i zapisnika o iskazima brojnih svjedoka danih tijekom postupka.

Nadalje navodi kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ne obrazlažući tu bitnu povredu te analizira ocjenu provedenih dokaza. Time ističe razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP), pa revizijski sud nije zbog tog razloga ispitivao pobijanu presudu.

S obzirom da pobijana drugostupanjska odluka sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, revizijski sud je ocijenio da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, dok nije ispitao pobijanu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP budući revident nije u tom dijelu obrazložio taj revizijski razlog. Naime, prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U reviziji tužitelj ne navodi koju to odredbu sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio, te revizijski sud nije imao uvjeta ispitati pobijanu odluku zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet tužbenog zahtjeva, o kojem je odlučeno djelomičnom presudom, je naknada štete koja je nastala na imovini poduzeća I., poduzeća za poljoprivrednu proizvodnju s potpunom odgovornošću, Z., čiji je vlasnik bio tužitelj.

Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev utvrdivši da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za naknadu štete koja je nastala na imovini poduzeća.

U tijeku postupka pred sudom prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio jedini osnivač i ulagač poduzeća I., Z. s p.o.;

- da je nad navedenim poduzećem proveden stečajni postupak;

- da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Zagrebu poslovni broj St-19/92-9 od 22. listopada 1992. određeno da se otvori i zaključi stečajni postupak nad poduzećem I., Z., M. T.

Nesporno je da je predmetno poduzeće osnovano i registrirano kao dopušteni oblik privatnog poduzeća, čiji je tužitelj bio isključivi osnivač i vlasnik, no to je poduzeće prestalo postojati dovršenjem stečajnog postupka.

Zbog toga su pravilno sudovi prvog i drugog stupnja primijenili odredbu čl. 1. st. 1., 2. i 3., čl. 138., čl. 139. i čl. 160. tada važećeg Zakona o poduzećima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91).

Naime, prema odredbi čl. 160. Zakona o poduzećima imovinu poduzeća čine stvari, prava i novac. Prema tome, od imovine poduzeća treba razlikovati imovinu vlasnika poduzeća. Vlasnik u poduzeće ulaže sredstva i na temelju toga stječe pravo vlasništva nad poduzećem. Njegova imovina je odvojena od imovine poduzeća. U imovinu vlasnika ulazi udio poduzeća jer je to pravo koje mu pripada, ali ne i ono što se nalazi u imovini u poduzeću. Tako npr. vlasnik poduzeća nije vlasnikom stvari koja je u imovini poduzeća. On je samo vlasnik poduzeća, a poduzeće je vlasnikom spomenute stvari. Kad bi vlasnik poduzeća ujedno bio vlasnikom stvari koje je vlasništvo poduzeća, vjerovnici vlasnika mogli bi u izvršnom, stečajnom ili likvidacijskom postupku koji se vodi protiv vlasnika poduzeća zahvaćati i stvari koje su vlasništvo poduzeća. Kako vlasnik poduzeća nije vlasnik i onoga što se nalazi u poduzeću, isti nema pravo na naknadu štete u pogledu stvari koje poduzeće ima. To proizlazi iz okolnosti da je poduzeće pravna osoba.

Revident u reviziji ističe kako je nezakonito proveden stečajni postupak nad poduzećem I., ali ti navodi nisu od značaja u parničnom postupku za naknadu štete, već ih je isti mogao isticati u stečajnom postupku kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu.

S obzirom na navedeno neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 21. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.