Revt-103/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 103/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. p. s. d.d. R., kojeg zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica u R., protiv tuženika C.-C. d.o.o. R., kojeg zastupa punomoćnik P. D., odvjetnik u O., radi isplate, naknade štete, stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1395/06-10 od 8. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1283/04-35 od 11. studenoga 2005., u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-1111/04 od 17. lipnja 2004., kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 49.428,59 USD sa zateznim kamatama i troškovima postupka te je odbio tužbeni zahtjev radi isplate navedenog iznosa (točka I. izreke). Ukinut je i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-4675/04 od 22. studenoga 2004. kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti 38.500,00 USD sa zateznim kamatama i troškovima postupka te odbio tužbeni zahtjev radi isplate navedenog iznosa (točka II. izreke).

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 47.117,60 kn (točka III. izreke).

Rješenjem sadržanim u izreci utvrđeno je da je povučena tužba u iznosu 36.500,00 USD te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-1111/04 od 17. lipnja 2004.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se reviziju tužitelja odbije kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora.

Revizija nije osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka su zahtjevi povodom izdanih platnih naloga za isplatu osporenog dijela naknade za pruženu uslugu tegljenja tankera stranih brodara u luci O. protiv tuženika kao pomorskog agenta, a kako je to pobliže određeno u izreci.

U revizijskom stupnju postupka sporno je pitanje postojanja pasivne legitimacije tuženika za plaćanje naknade za pružene usluge tužitelju kao ovlaštenom koncesionaru za obavljanje gospodarske djelatnosti lučkog tegljenja brodova, tj. podredno postoji li njegova odgovornost za štetu koja je u revizijskom stupnju postupka proširena i na institut stjecanja bez osnove, uz iznošenje prigovora da je tuženik za sebe zadržao utužene iznose dijela naknade za pruženu uslugu tegljenja, a ujedno da je uporabljena tuđa stvar u svoju korist. Podnositelj revizije se pozivajući na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u suštini upustio u preocjenjivanje izvedenih dokaza i druge procesne građe na kojoj je utemeljena pobijana presuda, a posebice glede sadržaja i domašaja iskaza svjedoka B. H.

Međutim, pobijana presuda se ne temelji na prihvaćanju ili odbijanju iskaza tog svjedoka, već na prihvaćanju prigovora promašene pasivne legitimacije pozivom na odredbu čl. 687. mjerodavnog Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94 i 46/96 – dalje: PZ).

U navedenom članku PZ propisano je da se ugovorom o pomorskoj agenciji, pomorski agent obavezuje na temelju opće ili posebne punomoći, u ime i za račun nalogodavatelja obavljati pomorske agencijske poslove te poslove pomaganja, posredovanja i zastupanja, a nalogodavatelj se obvezuje pomorskom agentu nadoknaditi troškove i platiti nagradu.

Nastavno, suglasno čl. 688. PZ, pomorski agencijski poslovi jesu posebice oni poslovi koji se odnose na plovidbu, brodove i njihovo iskorištavanje, a osobito na prihvaćanje i otpremanje brodova, posredovanje pri sklapanju ugovora o iskorištavanju brodova, kupoprodaji, gradnji i popravku brodova, osiguranju brodova, tereta i interesa da opskrbi zalihama, popunjavanju posadom te na brigu o posadi i putnicima, a u ovom slučaju bila je riječ o obavljanju gospodarske djelatnosti lučkog tegljenja na dijelu lučkog područja L. R. – bazen O. stranim brodarima.

Iz odredbe čl. 687. PZ nedvojbeno slijedi da pomorski agent koji radi u ime i za račun (ovdje inozemnog) nalogodavca, nije obveznik plaćanja tegljarine za nalogodavčeve brodove.

Imajući na umu da pobijana presuda ima navedene jasne razloge o svim pravno relevantnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Ne može se prihvatiti ni prigovor u kojem se revident u reviziji poziva na odredbu čl. 1111. ZOO.

Naime, može biti riječ samo o tome da se podnositelj revizije pozvao na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO/05), a suglasno čl. 1163. ZOO/05, odredbe tog Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona.

Budući da je ZOO/05 stupio na snagu 1. siječnja 2006., a troškovi tegljenja odnose se na ranija razdoblja kada su i mogle biti izvršene uplate nalogodavca tuženiku kao nalogoprimcu za te usluge, tužitelj se mogao pozvati samo na institut stjecanja bez osnove iz čl. 210. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91).

Iznoseći navedeni prigovor, tužitelj je istakao da bi trebalo primijeniti navedenu zakonsku odredbu "… koja uređuje tuženikovu izvanugovornu odgovornost za štetu na temelju stjecanja bez osnove osobito u dijelu u kojem se regulira obveza vraćanja neosnovano stečenog iznosa od strane tuženika na ime uporabe tuđe stvari u svoju korist i to tužiteljeve naknade za nesporno pruženu uslugu tegljenja".

Na navedeni prigovor treba odgovoriti da bi primjena instituta stjecanja bez osnove došla u obzir kada se ispune sljedeće pretpostavke:

- povećanje imovine na strani tuženika,

- umanjenje imovine na drugoj strani, ovdje tužitelja,

- postojanje uzročne veze između takvog povećanja i umanjenja imovine,

- nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu i sl., npr. odluci suda, zakonu i sl.,

- ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer u tom slučaju postoji odgovornost za naknadu štete.

U predmetnom slučaju nije utvrđeno postojanje izloženih pretpostavki.

Zahtjev za naknadu izvanugovorne štete isključuje isticanje zahtjeva po naslovu stjecanja bez osnove i nije riječ samo o različitoj pravnoj, već i različitoj činjeničnoj osnovi.

Dakle, ne može istovremeno biti govora o zahtjevima koji bi mogli zajedno opstojati, budući da jedan zahtjev isključuje isticanje drugog zahtjeva, a kako je već rečeno postojanje štetne radnje (kada su ispunjene sve pretpostavke) bi moglo prvenstveno upućivati na odgovornost za naknadu štete.

Međutim, postojanje pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika kao pomorskog agenta stranih brodara kao nalogodavaca tužitelj nije dokazao, a kako je to pravilno u pobijanoj presudi obrazložio drugostupanjski sud, a isto tako nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta uporabe stvari u tuđu korist.

Odredba čl. 396.a st. 1. ZPP ovlašćuje revizijski sud da se može umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge prvostupanjske ili drugostupanjske presude ako ih prihvaća.

U predmetnom slučaju revizijski sud u cijelosti prihvaća razloge drugostupanjske presude na koje podnositelja revizije upućuje.

Suglasno st. 2. navedene zakonske odredbe revizijski sud će na internetskim stranicama pored svoje odluke objaviti i razloge drugostupanjske presude na koje se poziva.

Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Na temelju odredbe čl. 155. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Zagreb, 2. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.