Revr-1383/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1383/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Marini Paulić, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz B., zastupanog po punomoćniku T. F., odvjetniku u O., protiv tuženika „B.“ d.d., V., zastupanog po punomoćnici M. Č. P., dipl. iur., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-192/10-3 od 14. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru broj P-3280/08 od 24. studenoga 2009., dana 7. prosinca 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje, kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti sporazuma o uređenju radno-pravnog statusa bivših radnika „B.“ d.d. sklopljenog 18. svibnja 2007. između tužitelja – Udruženja radnika B. iz V. po punomoćnicima P. M., odvjetniku iz V. te M. B. i Đ. P., odvjetnicima iz V. i tuženika, kao i na isplatu iznosa od 31.500,00 kn (otpremnine s neisplaćenim plaćama) sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te rješenje kojim je odbačena tužba radi priznanja i upisa u radnu knjižicu radnog staža na temelju sporazuma od 18. svibnja 2007. za razdoblje od 4. prosinca 1991. do 10. svibnja 1997. i od 25. rujna 1997. do 31. ožujka 2003. te da se podatke prijavi nadležnom Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 – dalje: ZPP) koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbacivanje, odnosno odbijanje revizije kao neosnovane te traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog sporazuma utvrđujući u bitnome da je sklapanje tog pravnog posla bila stvar slobodne volje ugovornih strana, odnosno da osporeni sporazum nije djelomično ništetan budući sklapanje različitih sporazuma kojima se uređuju prava drugačijih skupina radnika ne dovodi do diskriminacije, tj. do nezakonitog (različitog) uređenja prava radnika u odnosu na druge takve osobe u usporedivoj situaciji.

Glede dužnosti da određeno naznači pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, revident je postavio četiri određena materijalnopravna pitanja i jedno postupovnopravno pitanje.

Međutim, iako je određeno naznačio pravna pitanja zbog kojih podnosi izvanrednu reviziju, u sadržaju revizije nisu izloženi razlozi o tome zašto revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (što je jedna od temeljnih postupovnopravnih pretpostavki dopustivosti ovakve revizije – čl. 382. st. 3. ZPP).

Naime, revident u tom smislu ističe da su sva navedena pravna pitanja od izrazite važnosti kako za osiguranje jedinstvene primjene zakona, tako i za ravnopravnost građana jer da u sudskoj praksi Vrhovnog suda nikada nije zabilježen ovakav slučaj, odnosno ovakvo rješavanje pitanja koja su usko povezana s radnim statusom radnika kod određenog poslodavca.

Pritom se revident izrijekom poziva na odredbe čl. 2. i čl. 14. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 137/04 – pročišćeni tekst) te čl. 54. Ustava Republike Hrvatske.

Ovakav sadržaj revizije ne može se podvesti pod slučaj u kojem bi postojali razlozi za podnošenje izvanredne revizije. To je zato jer se u ovom predmetu očigledno ne radi o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a niti bi se moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o postavljenim pitanjima imati različita shvaćanja (jer u predmetima neupitno uvijek postupa isti županijski sud). Konačno, s obzirom da revizijski sud o postavljenim pitanjima još uvijek nije zauzeo shvaćanje, pobijana odluka drugostupanjskog suda ne može ni biti utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, a po mišljenju revizijskog suda, u konkretnom slučaju ne postoji niti mogućnost da drugostupanjski sudovi različito tumače (inače jasne) zakonske odredbe na koje se poziva revident.

Revident u podnesenoj reviziji zapravo osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a dijelom i činjeničnog utvrđenja, međutim, revizijski sud u ovakvom slučaju ispituje pobijanu presudu samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena (čl. 392.a ZPP).

Revizija tužitelja zbog toga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije koje prema odredbi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

Iz tih je razloga revizija nedopuštena slijedom čega je, primjenom odredbe iz čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. prosinca 2012.

Sutkinja:

Marina Paulić, v.r.