Revr-1968/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Revr 1968/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika H. J. d.d. P., kojeg zastupaju punomoćnici I. R. i V. G. K., odvjetnici u S., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž- 1030/09 od 24. rujna 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P 463/08 od 29. travnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje odluke tuženika od 25. rujna 2008. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad i isplatiti tužitelju naknadu plaće u iznosu od 5.400,00 kn mjesečno počev od 26. rujna 2008. do vraćanja na posao, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova, a naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 6.110,00 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. i 2. ZPP. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu i prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika, posebno iskaza svjedoka. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini revident.

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ne ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, na koju, na temelju odredbe čl. 392.a ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je poništenje odluke tuženika kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj radio kod tuženika na temelju ugovora o radu od 1. siječnja 2007. sklopljenog na neodređeno vrijeme, da je obavljao poslove radnog mjesta – voditelj (šef) sale,

- da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 25. rujna 2008.,

- da je tužitelju ugovor o radu otkazan iz razloga što je u razdoblju od 1. rujna do 19. rujna 2008.počinio višestruke, grube povrede radnih obveza, jer je u tom razdoblju 14 puta u jutarnjim satima napustio radno mjesto prije završetka radnog vremena, a 15 puta je napustio radno mjesto prije isteka radnog vremena u večernjim satima,

- da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu pozvao tužitelja da iznese svoju obranu te da je pozvao sindikalnog povjerenika da se očituje o namjeri da se radniku otkaže ugovor o radu, ali se sindikalno povjereništvo izjasnilo da se neće očitovati,

- da je tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava o kojem nije odlučeno. S obzirom na navedena utvrđenja sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev, jer su utvrdili da je tuženik izvršio svoju obvezu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom o namjeri da tužitelju otkaže ugovor o radu i da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

Odredbom čl. 152. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst, dalje - ZR) u vezi sa čl. 155. st. 3. ZR propisana je obveza poslodavca da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika o namjeravanoj odluci savjetuje sa sindikalnim povjerenikom (ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, kao što je u konkretnom slučaju, pa sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća). Prema st. 3. čl. 152. ZR podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti sindikalnom povjereniku potpuno i pravovremeno, a sindikalni povjerenik se o namjeravanom izvanrednom otkazu može očitovati u roku od pet dana (st. 4.).

U postupku je u vezi savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom utvrđeno da je tuženik sindikalnoj povjerenici neposredno … 2008. predao podatke o namjeravanom otkazu i da je odlučeno da se sindikat neće očitovati o otkazu.

Prigovori revidenta koje iznose u reviziji, a koji se odnose na obvezu poslodavca da se savjetuje sa sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj odluci o otkazu, zapravo su činjenični prigovori pa isti nisu uzeti u razmatranje, jer kako je već ranije navedeno revizija se ne može osnovano izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju naprijed navedenog činjeničnog stanja pravno relevantnog za odluku o primjeni odredbe čl. 152. ZR, sudovi su pravilno ocijenili da je tuženik izvršio svoju obvezu savjetovanja. Naime, u situaciji kada je tuženik sindikalnoj povjerenici predao podatke o namjeri da tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu i nakon što je odlučeno da se neće očitovati, onda tuženik nije bio dužan čekati da protekne zakonski rok u kojem se sindikalni povjerenik može očitovati o namjeravanoj odluci.

Propisani rok je krajnji rok do kojeg se je sindikalni povjerenik može očitovati, međutim, ako on i prije isteka tog roka izjavi da se neće očitovati, onda ne postoji smetnja da tuženik neposredno po toj izjavi donese namjeravanu odluku, u ovom slučaju o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U konkretnom slučaj, i prema ocjeni revizijskog suda, ispunjene su pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe pa je pravilna ocjena sudova nižeg stupnja da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita.

Naprijed navedene činjenice, zbog kojih je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, svakako predstavljaju opravdan razlog, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je tužitelj bio voditelj sale, da je učestalo kasnio na posao i ranije odlazio s posla i to u vrijeme trajanja turističke sezone. Sve to dovelo je do gubitka povjerenja između radnika i poslodavca, koje je osobito važno u radnom procesu pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je dopušten izvanredni otkaz, jer ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Radi naprijed navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.