Rev-1900/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1900/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz K. (privremeno na adresi: M. B.), kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik iz S., protiv tuženika H.-D. E. Š. iz Š. (H.-O. d. s. d.o.o., D. E. Š. iz Š.), radi činidbe i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-171/11-2 od 27. svibnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu posl. br. P-139/08-70 od 29. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- pod stavkom I. izreke, odbijen „tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da izvadi bespravno položene kablove iz tužiteljeva zemljišta zemljišnoknjižnih oznaka čest. zem. 3168/4, 3167/3 i dio 3167/2 K.O. K. P., a katastarske oznake čest. zem. 1916 K.O. K. N., te da na tom zemljištu uspostavi ranije stanje zatrpavanjem iskopa, kao i da mu za bespravno korištenje predmetnih nekretnina isplati naknadu u iznosu od 230.100,00 kuna, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. rujna 2008. godine do isplate, kao i da iz nekretnine čest. zem. 1917 K.O. K. N. izvadi drveni rasvjetni stup i zatrpa rupu u zemlji nakon vađenja stupa, te mu za bespravno korištenje te nekretnine isplati naknadu u iznosu od 4,00 kune po danu, za vremenski period od 10. travnja 1998. godine do isplate , kao i da mu naknadi parnične troškove“,

- pod stavkom II. izreke, tužitelj obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 1.800,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju), ali i „zbog postupovne povrede pravila postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava“ iz odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a (tzv. redovnu reviziju). Predlaže da revizijski sud „preinači presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji“ ili „da rješenjem ukine u cjelini presudu drugog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu“.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

U ovom slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tužitelja (potvrđivanjem prvostupanjske presude, ali primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) njegove zahtjeve ocijenio neosnovanim i odbio, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tužitelja ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP- a (na koje se revident pozvao) - kao izvanredna revizija.

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja:

a) da se naloži tuženiku da izvadi „bespravno položene kablove iz tužiteljevog zemljišta“, pa posljedično tome da „uspostavi ranije stanje“ te isplati „naknadu za bespravno korištenje njegova terena“ (dalje: „prvo“ postavljeni zahtjevi), i

b) da se naloži tuženiku da „iz tužiteljevog (drugog) zemljišta“ izvadi „drveni rasvjetni stup“, pa posljedično tome „zatrpa rupu u zemlji“, te isplati „naknadu za bespravno korištenje zemljišta“ (dalje: „drugo“ postavljeni zahtjevi).

U revizijskom stupnju sporno je, prije svega (s obzirom na navode revizije): je li tužitelj pristao da tuženik na njegovoj nekretnini postavi električne kablove, te je li takav pristanak trebao biti pisani - odnosno je li sud pravilno odlučio o „prvo“ postavljenim zahtjevima (ovdje označenim slovom a).

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji - pa kako revident svojim propustom nije istakao niti jedan određeni revizijski razlog u odnosu na odluku o „drugo“ postavljenim zahtjevima (ovdje označenim slovom b): odluka u tom dijelu nije ispitivana.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (da drugostupanjski sud „bez pozornog pregleda spisa, odbija tužiteljevu žalbu, a da se ne obazire na obvezu iz ZPP da presuda mora biti obrazložena, sve u skladu sa stanjem u spisu i s objektivnim osvrtom na žalbene razloge“, kao i „da spis nije dostatno pozorno pročitan, da žalbeni sud nije imao pred očima sve relevantne činjenice i utvrđenja“ te „da nije uočio kako dokazi nisu pravilno valorizirani u prvom stupnju“) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Navodi revidenta:

- da su „radnici na terenu radi smanjenja troškova - umjesto uz sjeverni rub čestice - kabel po svojem trenutnom nahođenju, bez ikakva pravna osnova, položili kroz tužiteljevu česticu na neprihvatljiv način“,

- da je „trasa polaganja kabela locirana na sasvim drugom mjestu i sasvim drugim pravcem“, te (ovdje odlučno)

- da „tužitelj nije bio obaviješten da se radi o deposedaciji te čestice, na kojoj je kabel bio bez suglasnosti i pitanja njega kao vlasnika ukopan“, i

- da „je tuženik ukopao kabel u tužiteljevo zemljište oznake k.č.z. 1916 k.o. K. N., a bez vlasnikove suglasnosti“,

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu je li bio suglasan „da tuženik ukopa kabel“ u njegovo zemljište), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnine katastarske oznake čest. zem. 1916 K.O. K. N., a zemljišnoknjižnih oznaka čest. zem. 3168/4, 3167/3 i dio 3167/2 K.O. K. P.“,

- da „je prednik tuženika u tu nekretninu ukopao električne visokonaponske kablove“,

- da „su predmetni električni kablovi u dužini od 60m postavljeni/ukopani u nekretninu tužitelja još 1988. godine i to u skladu sa građevinskom dozvolom od 15. veljače 1988. godine kojom je Komitet za komunalne poslove Općine K. odobrio Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje „B. i j.“ K. kao investitoru, izgradnju TS (trafo stanice) 10/20/0,4kV, 2x630 KVS sa priključnim kabelom visokog napona za napajanje trafostanice, u svrhu izgradnje Srednjoškolskog centra“,

- da „je položaj električnog kabela i priključak istog na trafostanicu u Građevinskoj dozvoli označen i ucrtan na predmetnoj nekretnini tužitelja (kat. oznake čest. zem. 1916 K.O. K. N.), te da je „E.“ S. O. „E.“ K. - prednik tuženika, kao izvođač elektromontažnih radova, izradio glavni projekt kabelskog priključnog voda“,

- da „je 5. kolovoza 1987. godine sačinjen zapisnik u predmetu uzimanja iz posjeda prijašnjih vlasnika-korisnika neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje srednjoškolskog centra u K. i to čest. zem. 1820, 1803 i 1798 K.O. K. N.“,

- da „je tužitelj dopisom od 6. kolovoza 1987. godine bio obaviješten od strane Komiteta za komunalne poslove Općine K. da je pokrenut postupak deposedacije zemljišta u K.O. K. P.-K. N. u svrhu izgradnje srednjoškolskog centra i da je bio pozvan da se izjasni da li dozvoljava zadiranje u posjed tužitelja radi izvođenja radova, a ukoliko to ne učini da će se smatrati da se isti tome ne protivi“,

- da „predmetna nekretnina tužitelja nije bila deposedirana, ali da je bila obuhvaćena građevinskom dokumentacijom, kao i da je tužitelj 1988. godine znao da je na njegovoj nekretnini postavljen električni vod za potrebe Srednjoškolskog centra, o čemu je isti dopisom bio obaviješten“, te

- da „se tužitelj, kao i članovi njegove obitelji, nisu tom postavljanju protivili (iskaz tužitelj str. 95 spisa), niti je tužitelj sve do pokretanja ovog postupka ranije pokrenuo koji postupak zbog iste stvari“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je „prvo“ postavljene zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude uz primjenu navedenih odredaba čl. 373.a ZPP-a) i odbio (prije svega) imajući na umu navedenu odlučnu činjenicu: da je tužitelj „prešutno pristao“ da tuženik na njegovoj nekretnini 1988. godine postavi „električni vod za potrebe Srednjoškolskog centra“, odnosno radi izgradnje istog na susjednoj nekretnini, te da se tome nije protivio do podnošenja tužbe 2006. godine.

Takvu odluku revizijski sud nalazi pravilnom.

Uzimajući u obzir da je u postupku utvrđeno (već navedeno) da je tužitelj dopisom od 6. kolovoza 1987. (list. 12. spisa) bio „pozvan da se izjasni da li dozvoljava zadiranje u (njegov) posjed radi izvođenja radova, a ukoliko to ne učini da će se smatrati da se isti tome ne protivi“, te da se ničime nije protivio postupcima tuženika sve do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. svibnja 2006. (dakle punih 18 godina), odnosno (ovdje odlučno) da je (time) iz njegova postupanja jedino logičnim ili razumnim za zaključiti (kako su to u suštini i učinili nižestupanjski sudovi) da se suglasio (ili dao pristanak) za prijeporno zadiranje u (njegov) posjed radi izvođenja radova - nižestupanjski sudovi nisu imali razloga udovoljiti "prvim" zahtjevima tužitelja i pravilno su ocijenili da ih je valjalo odbiti.

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja - uz izložena činjenična utvrđenja, valja prihvatiti da je tužitelj jasno manifestirao volju da tuženik izvede radove o kojima je bio obaviješten (obzirom da bi i nelogično bilo da za ove nije znao kraj dopisa tuženika i obima radova na - ipak - njegovoj nekretnini i izgradnji trafo stanice i Srednjoškolskog centra), odnosno da je prešutno pristao na te radove - i da je samo suglasnošću njihovih volja između njih sklopljen pravni posao (ugovor), te da je samo temeljem takvog posla (a ne bespravno ili protupravno) tuženik izvršio postavljanje električnih kablova na nekretnini tužitelja.

Navedeno valja sagledati:

- u smislu odredbe čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89, preuzetog temeljem odredbe članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOO-a), koji je Zakon stupio na snagu 1. listopada 1978. - i ovdje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), prema kojoj: "Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.",

- u svijetlu shvaćanja da se izjava volje za sklapanje pravnog posla (sporazuma o postavljanju kabela) može izraziti i drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti njezino postojanje, sve u smislu odredbe čl. 28. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: "Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju.",

- primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZOO-a, prema kojoj „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, a cijeneći da je prema ovoj svaka stranka pravnog posla dužna poštivati ono s čime se suglasila.

Nadalje, a polazeći od prethodno navedenog - da je iz ponašanja stranaka opravdano zaključiti da je između njih postignut prešutni sporazum u navedenom sadržaju i da se postignute suglasnosti moraju poštivati, a da taj sporazum ne daje tužitelju osnovu za ostvarenje onog što zahtjevima traži, pravilno je zaključiti da je tuženik imao osnovu (u naznačenoj suglasnosti, pravnom poslu) za radove na prijepornoj nekretnini tužitelja - i da ova ovdje sprječava ostvarenje zahtjeva (onako kako su postavljeni): na nalaganje tuženiku da izvadi „bespravno položene kablove iz tužiteljevog zemljišta“, pa posljedično tome i na „uspostavu ranijeg stanja“ te isplatu „naknade za bespravno korištenje njegova terena“.

U takvoj situaciji za ishod ovog postupka nije od značaja (i ne može revidenta dovesti u povoljniju pravnu poziciju) eventualan potvrdan odgovor na pitanje revidenta je li on pristanak za radove tuženika morao dati u pisanom obliku: budući da je postignuti (prešutni) sporazum u cijelosti izvršen (postavljanjem električnih kablova na nekretnini tužitelja) - isti proizvodi pravne učinke (čak i da se zahtijevao pisani oblik), a okolnost što se tužitelj 18 (osamnaest) godina nakon sklapanja istog njemu protivi, nije od utjecaja na pravnu valjanost navedenog pravnog posla - niti tužitelju daje pravo na ono što ovdje traži.

Kako je osporena presuda u svojoj suštini temeljena na takvome pravnom shvaćanju i time na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa nisu ostvareni revizijski razlozi - kojime tužitelj ukazuje na suprotno, valjalo je reviziju tužitelja odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 20. veljače 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.