Legislator Case Law & Legislation
Revr-285/2002-2 AI generated

Revr-285/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Revr-285/2002-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda i rješenje

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz S., koga zastupa E. K. B. i M. B.-P., odvjetnice u S., protiv tuženika A. d.o.o. S., koga zastupa B. Č. i A. L., odvjetnici u S., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. listopada 2001. godine, br. Gž 3653/00, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. ožujka 2001. godine, br. P 1223/99, u sjednici održanoj dana 13. svibnja 2003. godine,

Legislator headnote

AI generated

Revr-285/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protivno tvrdnji u reviziji presuda drugostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 285/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz S., koga zastupa E. K. B. i M. B.-P., odvjetnice u S., protiv tuženika A. d.o.o. S., koga zastupa B. Č. i A. L., odvjetnici u S., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. listopada 2001. godine, br. Gž 3653/00, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. ožujka 2001. godine, br. P 1223/99, u sjednici održanoj dana 13. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Odbija se revizija tužitelja protiv presude drugostupanjskog suda kao neosnovana.

Odbacuje se revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda poništena je kao nezakonita odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju, te je tuženik dužan tužitelja vratiti na radno mjesto putničkog blagajnika i naknaditi mu plaću.

Također je tuženik dužan tužitelju naknaditi i parnični trošak. Drugostupanjski sud je presudom preinačio presudu prvostupanjskog suda i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, dok je posebnim rješenjem preinačio odluku o parničnom trošku i obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.049,75 kn. Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Također je izjavio reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda o parničnom trošku s prijedlogom da ovaj sud to rješenje preinači u smislu navoda revizije.

Tuženik nije odgovorio na revizije, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njima nije izjasnio.

Revizija protiv presude drugostupanjskog suda nije osnovana, dok revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda nije dopuštena.

Protivno tvrdnji u reviziji presuda drugostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP.

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da sud utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je na temelju ugovora o radu od 30. ožujka 1996. godine tužitelj obavljao poslove na radnom mjestu putnički blagajnik, da mu je tuženik otkazao ugovor o radu 10. veljače 1997. godine zbog neopravdanog izostanka s posla u vremenu od 30. prosinca 1996. godine do 25. siječnja 1997. godine, te od 25. siječnja 1997. godine do 28. siječnja 1997. godine, da je tužitelj protiv te odluke podnio zahtjev za zaštitu prava, da je on bio na bolovanju od mjeseca ožujka 1996. godine do 30. prosinca 1996., a nakon toga zatražio korištenje godišnjeg odmora s kojim zahtjevom se obratio G.Č., koji je zamjenjivao direktoricu, da je direktorica bila ovlaštena odobravati korištenje godišnjeg odmora, da tužitelj nije dobio odobrenje u pisanom obliku za korištenje toga odmora, da je G.Č. priopćio tužitelju da je on suglasan s time da ovaj koristi godišnji odmor, te da je ovaj priopćio tužitelju da što se njega tiče nema zapreci za korištenje godišnjeg odmora, da će rješenje o tome ispisati pravnica, a potpisati i odobriti direktorica.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li je tužitelj u navedenom razdoblju neopravdano izostao s posla, odnosno da li je za to razdoblje imao odobrenje za korištenje godišnjeg odmora.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je jedino direktorica tuženika bila ovlaštena osoba odobravati to korištenje na način da je potpisala pisano rješenje o tome.

Također je utvrđeno, kao što je već spomenuto da takvo rješenje nije donijeto. Iz navoda tužiteljeve revizije, te njegovih tvrdnji u dosadašnjem postupku razabire se njegov stav da je direktorica faktično smatrala da je on koristio godišnji odmor u navedenom razdoblju, što da ukazuje na zaključak da je ona to korištenje stvarno i odobrila unatoč nedostatku pisanog rješenja.

Takvo tužiteljevo stajalište prihvatio je i prvostupanjski sud, dok je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o postojanju takvog odobrenja, a na toj činjenici je utemeljio svoju presudu.

Stoga je drugostupanjski sud preinačio presudu prvostupanjskog suda (čl. 373. toč. 3. ZPP).

Tako je drugostupanjski sud odlučio, jer je prethodno također ocijenio da spomenuti zaključak prvostupanjskog suda nema oslonca u rezultatima provedenog postupka.

Zato su po stajalištu ovoga suda postojale pretpostavke predviđene u čl. 106. st. 1. alineja 3. Zakona o radu, te čl. 51. i 52. tuženikova Pravilnika o radu kada je tuženik imao opravdani razlog da zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja ovome otkaže ugovor o radu.

Zbog toga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i zato preinačio presudu prvostupanjskog suda, te tužbeni zahtjev odbio.

Iz tih razloga revizija tužitelja u glavnoj stvari nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Tužitelj je izjavio reviziju i protiv posebne odluke drugostupanjskog suda o parničnom trošku.

Revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena je ako je revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i ako revizijom pobijani dio odluke o parničnom trošku prelazi iznos iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Po odredbi čl. 382. st. 2. ZPP (Zakon o izmjenama i dopunama ZPP - "Narodne novine", broj 112/99, koji je stupio na snagu 6. studena 1999. godine), revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.

Po čl. 10. st. 3. ZID-a o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesene prije stupanja na snagu ovoga zakona, rješavat će se po pravilima parničnog postupka koja su važila do dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Pravomoćna odluka u ovom sporu donijeta je 5. listopada 2001. godine, dakle, nakon stupanja na snagu spomenutog zakona, pa treba primijeniti i njegove odredbe.

Budući da u ovom sporu pobijani dio odluke o parničnom trošku ne prelazi iznos propisan odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, tj. iznos od 100.000,00 kn, to revizija protiv odluke o parničnom trošku u ovom sporu nije dopuštena, pa ju je kao takvu trebalo odbaciti (čl. 392. ZPP).

U Zagrebu, 13. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.