Rev-2518/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2518/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja S.P. iz S., L. …, i II-tužitelja B.J. iz S., B.B. …, oboje zastupani po punomoćniku Š.K., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. t. p. š.S., T. …, zastupanog po punomoćniku B.B., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 22. veljače 1995. godine broj Gž-219/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 30. lipnja 1994. godine broj P-230/93, u sjednici održanoj dana 4. studenog 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 30. lipnja 1994. godine broj P-230/93 suđeno je, da tuženik isplati I-tužitelju iznos od 46,20 kn, a II-tužitelju iznos od 38,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od 2. srpnja 1992. godine do isplate i da im naknadi parnični trošak od 693,00 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

Presudom Županijskog suda u Splitu od 22. veljače 1995. godine broj Gž-219/95 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa prema tome nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitne povrede odredaba ZPP, koja bi se prema navodima revidenta sastojala u tome da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kao ni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava na način kako to navodi podnositelj revizije.

Sudovi nižeg stupnja su pravilno utvrdili da I i II-tužitelju pripada plaća za prekovremeni rad u dosuđenim iznosima.

Prema odredbi čl. 27. st. 2. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 - pročišćeni tekst), uvođenje rada dužeg od punog radnog vremena nije dopušteno, ako se posao može obaviti odgovarajućom organizacijom i rasporedom radnog vremena.

Odredbom čl. 77. Zakona o srednjem školstvu ("Narodne novine", broj 19/92) je propisano da profesori organiziraju i izvode teoretsku i praktičnu nastavu i vježbe, te obavljaju druge poslove utvrđene godišnjim planom i programom rada škole i pedagoškim normativima.

Niži sudovi su utvrdili, da je godišnjim planom i programom rada škole za nastavni predmet tužitelja - stručna praksa i proizvodni rad, utvrđeno 110 sati nastave od toga 48 sati teoretskog dijela i 42 sata praktične nastave.

Utvrđeno je da praktičnu nastavu nije bilo moguće organizirati do kraja školske godine za vrijeme redovne nastave (do 13. lipnja 1992. godine), pa su tužitelji u dogovoru s ravnateljicom škole taj dio nastave obavili s učenicima nakon 13. lipnja 1992. godine.

Prema tome bile su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 27. st. 2. Zakona o radnim odnosima za uvođenje rada dužeg od punog radnog vremena, koji rad su tužitelji i obavili, pa imaju pravo i na odgovarajuću plaću za prekovremeni rad. Visina te plaće nije sporna.

Zato revident nije u pravu kad smatra da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kad su prihvatili tužbeni zahtjev.

Kako su sudovi nižeg stupnja u obrazloženju svojih presuda naveli i sve one razloge o kojima ovisi osnovanost zahtjeva, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP, jer nije ostvaren ni jedan od revizijski razloga na koje upućuje revident u reviziji, a nisu ostvareni ni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 4. studenog 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.